O PROTESTIMA

Biserko: Preča im Rusija, nego demokratija

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji za Portal RTCG govori o protestima Demokratskog fronta u Podgorici i objašnjava zašto pokušaji navodno prozapadno orijentisanih političara, pojedinaca i medija da se demonstracije DF-a proglase borbom za demokratiju, a ne ruskim pokušajem da se spriječi članstvo Crne Gore u NATO, djeluju tako neubjedljivo.

“Eskalacija protesta pripadnika opozicionog Demokrtaskog fronta koju gledamo posljednjih dana nije bila neočekivana. Tim prije što iza nje stoji Rusija, koja je samo čekala momenat kako bi, u pokušaju da spriječi ulazak Crne Gore u NATO, aktivirala određene političke snage u zemlji”, kaže Sonja Biserko. “Strateški cilj Moskve je da po svaku cijenu onemogući preostale države Zapadnog Balkana da se pridruže Sjevernoatlantskoj vojnoj alijansi. Ne birajući sredstva, Rusija na ovaj način tako ulazi u posljednju fazu antinato angažmana, koji se očituje kroz proteste Demokratskog fronta i koji svoj stvarni cilj neuspješno pokušava da prikrije pričama o navodnom nezadovoljstvu crnogorskih građana autoritarnom vlašću u Podgorici, kao i složenim socijalnim i ekonomskim prilikama”.

Na koje sve načine Rusija pokušava da utiče na crnogorske političke prilike?

To će vam biti više nego jasno ako malo pažljivo pogledate šta piše ruska štampa. Ili ako se sjetite riječi predsjednika ruske Dume, koji upozorava da Crnoj Gori prijeti destabilizacija; koji zaključuje kako se većina crnogorskih građana protivi pristupanju NATO-u, budući da imaju loše sjećanje na vojnu intervenciju iz 1999; najzad, šef parlamenta druge države Andriju Mandića otvoreno promoviše u glavnog demokratskog opozicionog lidera u zemlji. Zato se i pitam da li je zaista ikoga iznenadila jučerašnja reakcija ruskog Ministarstva spoljnih poslova, koje u svom saopštenju podvlači da je u Podgorici riječ o ideološkoj i političkoj polarizaciji društva, kao i o pokušaju aktuelne vlasti da se spriječi alternativa...

Kakva alternativa?

Ona koja bi trebalo da personifikuje rusku orijentaciju i dominaciju ruske politike u Crnoj Gori.

Koja se postiže – kako?

Ima načina. Sjetite se ukrajinskog Majdana, na primjer; ili intervencije u Mađarskoj 1956, u Čehoslovačkoj 1968…Velika sila poput Rusije nikada nije prezala od toga da svoje strateške ciljeve postiže na taj način. A odustajanje od članstva Crne Gore u NATO-u je, nema sumnje, ruski strateški interes… Ako se vratimo događajima u Crnoj Gori, jasno je da su demonstracije dijela opozcije ozbiljno planirane i da su, sudeći po svemu što se do sada događalo, imale za cilj nasilni ulazak u crnogorski parlament, smjenu Vlade koja bi na taj način bila onemogućena da kao i do sada Crnu Goru vodi ka evroatlanskim integracijama. Sve ovo, naravno, ne znači da, shodno istorijskom vezama i tradiciji koja nije sporna, Crna Gora ne bi trebalo da ima dobre odnose sa Rusijom; naprotiv. Zato članstvo Crne Gore u NATO nije i ne može biti antirusko; ono je od dalekosežnog značaja ne samo za vašu zemlju, već i za cio Balkan.

Pored saopštenja koja ste spominjali, na koji još način Rusija pokušava da utiče na političke prilike u Crnoj Gori? Koji su to mehanizmi?

Uticaj Rusije vrši se prije svega preko Srpske pravoslavne crkve, kao i preko određenih desničarskih i konzervativnih političkih krugova u Srbiji. Mitropolit Amfilohije je, prije bilo kog političara, glavni eksponent proruske politike i orijentacije u Crnoj Gori. O čemu, uostalom, on sam često veoma otvoreno govori. Pored toga, ruski uticaj nije teško uočiti kroz uređivačku politiku pojedinih crnogorskih medija, kojima, baš kao i onima u Srbiji, sa moskovske adrese stiže ozbiljna finasijska i svaka druga pomoć. Ruski uticaj sprovodi se i preko crnogorskih desničarskih krugova i organizacija, pojedinih NVO… Sve te grupe i pojedinci veoma su aktivni i povezani i, pored antizapadnjaštva, vezuje ih prije svega SPC. Hoću da kažem da dio srpske i crnogorske političke, intelektualne i medijske elite učestvuje u projektu koji je sasvim sigurno protiv interesa države Crne Gore. Time i cijelog Balkana.

Kako to da u tom “projektu” veoma aktivno učestvuju i neki navodno prozapadno orijentisani političari, intelektualci, NVO, mediji?

Svaka zemlja ima svoje prioritete. Najvažniji interes Crne Gore kao male države u ovom momentu je da se profiliše kao evropska zemlja, što je u velikoj mjeri ona na putu i da ostavari. O čemu najbolje govori gotovo izvjestan poziv za članstvo u NATO, kao i veliki broj otvorenih pregovaračkih poglavlja u proscesu pregovora sa EU. Zato mislim da bi bilo veoma opasno ući u onu vrstu kalkulacija koje polaze od toga da je cilj ovih demonstracija unutrašnja demokratizacija i rušenje “autoritarne vlasti”, što su svakako teme dugoročno važne i za crnogorsko i za sva društva našeg regiona. Međutim, otvaranje takvih pitanja ne postiže se tako što ćete zamijeniti prioritete i kalkulacijama pokušati da postignete svoj trenutni politički cilj. Conditio sine qua non Crne Gore je u ovom momentu članstvo u NATO, a svaki pokušaj da se, zanemarujući taj aspekt, podgorički protesti po svaku cijenu prikažu kao građanski i demokratski, u ovom momentu djeluju prilično neubjedljivo.

Koji su domenti ovih demonstracija, koliko mogu da destabilizuju Crnu Goru i na taj način dovedu u pitanje dobijanje očekivanog poziva za članstvo u NATO?

Snage koje stoje iza ovih demonstracija pred sobom imaju nepuna dva mjeseca kako bi pokušale da ostvare zacrtani cilj. Što nije malo. Zato će, sigurna sam, ovi protesti biti nastavljeni, i to na način na koji sam već rekla: da se silom uđe u Skupštinu i da se onda odatle pokuša upravljati procesima. Baš kao što je važno da protesti prođu bez većeg nasilja, I što je jako važno da građani Crne Gore razumiju pozadinu ove navodno demokratske pobune.

Ako bi se ostvario stvarni cilj demonstracija, šta bi to značilo za region?

Prvo, jasno je da dominantna većina političke, kulturne i intelektualne elite u Srbiji nikada do kraja nije prihvatila činjenicu da je Crna Gora nezavisna država. Ti krugovi silno priželjkuju da padne Vlada Mila Dukanovića i da se tako stvore uslovi da se Crna Gora ponovo ubaci pod okrilje srpske države. Što je, uostalom, jasno i po načinu na koji većina beogradskih medija reaguje na demonstracije u Podgorici i na ono što se tamo događa. Sa druge strane, kada je riječ o Zapadnom Balkanu, eventualno odustajanje Crne Gore od NATO-a značilo bi dodatnu regresiju cijelog Zapadnog Balkana koji je -  govorim o Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Kosovu – u dosta teškoj situaciji. Posebno ako govorimo o lutanjima između dvije opcije – jednoj evropskoj i drugoj ruskoj. Ova druga je, razumije se, suštinski suprotstavljena svim zapadnim vrijednostima koje podrazumijevaju pravnu državu, tržište i koncept ljudskih prava. O čemu najubjedljivije govori sam način na koji već petnaest godina Rusijom vlada njen predsjednik Vladimir Putin. Silno, inače, zabrinut za “stradanje naroda” u Crnoj Gori.