Vlatko Simunović

KO SU NAŠI HEROJI?

Dok bude ovaca, biće i novaca

Zavist je bila Kainov motiv. Ako želimo mirnu budućnost, izabrali smo pogrešan alat. Način na koji dolazimo do svog cilja kazuje ko smo. Sve, zapravo, počinje izborom naših heroja.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Ko su naši heroji? Sveti Petar Cetinjski? Maršal Tito? Džon Lenon? Luj Paster? Nikola Tesla? Ljubo Čupić? Zvanično jesu. U stvarnosti i nezvanično, to su lokalno “junaci”. Bogatiji su, bolje izgledaju od nas. Osnaženi su aurom moći. U kategorijalnoj ravni, od univerzalnih heroja daleko su taman koliko i mi.

Zvanični heroji su van našeg dometa. Nezvanični su nam da dohvat ruke. Divimo im se ili im zavidimo. Ne moraju biti lijepi. Dovoljno je da su bogati i drski.

Univerzalni heroji istinski se i hrabro bore za bepomoćne. Nezvanični “heroji” do ciljeva dospijevaju spuštanjem ljestvice naniže ili falsifikatima rezultata mjerenja. Svi “rekordi” heroja našeg doba ljude guraju u živo blato, gdje niko ne može postići više od drugoga. U mulju, stara dobra zavist, pakost i ljubomora daju brze rezultate. To je prečica do pakla.

USPJEŠNI

Od rođenja čovjeka nastoji razumjeti ko je. Nastokji da sa što manje bola pređe svoj put. Mnogo je više “opipljivih” razloga da čovjek odustane od svog cilja i sebe, nego razloga da se, uz sav bol, realizuje kao uspješan čovjek. Što je zajedničko svim uspješnim ljudima.Imali su težak početak, talenat, vještine i poslužila ih je sreća? Ne. Inspirisani su dostignućima drugih! Imali su svoje heroje. Prevazišli su divljenje. Prevazišli su zavist, pakost i ljubomoru. Prevazišli su svoje heroje. Nijesu kao cilj postavili status heroja, cilj je bio nadmašiti najbolje. Čak i ako ne uspiju zaslužili su poštovanje. To vam je ona priča o mravu koji je pošao da obiđe svijet. Pitali su ga što će on mali na tako dugačkom putu. Kazao je: Kad me ne bude pričaće da sam putovao.

SVI OSTALI

Što je s nama ostalima? Uglavnom smo neuspješni. Fokusirani na bogatstvo, ljepotu i moć, na “heroje” koji su nam na dohvat ruke. Uvijek se sve lijepo i dobro događa drugima, a nas zaobilazi. Mi se divimo ili zavidimo. A divljenje i zavist paralelne su strukture, sirov komad mesa rasječen na pola. S obje strane komada, ovo vam je nešto od Servantesa, “vrlinu življe gone nevaljalci, nego što je podržavaju čestiti”. I niko ne putuje.

Zašto je divljenje “problematično”? Divljenje instrumentalizuje čovjeka koji slijepo slijedi, ne problematizujući ni jedan element djela ili ličnosti koji je predmet njegovog divljenje. Divljenje je priznavanje poraza, duboko intimno prihvatanje inferiornosti pred mogućnostima ili dostignućima drugog čovjeka. Divljenje ograničava kreativno i inteligentno rješenje problema koji je u dodiru s predmetom divljenja.

Razlika između zavisti i divljenja je samo u tome što čovjek, da bi izbjegao bol koji izaziva zavist, zavist pretvara u divljenje. Čovjek koji političkom lideru pripisuje nadljudsku moć je zavidljivac pod lokalnom anestezijom zone korteksa gdje su smještene intelektualne funkcije. Sjetite se one genijalne slike u gotskoj Dalblinderskoj katedrali (Danska) gdje je u Luku zavisti, zavist slikana kao čovjek s licem pasa. Avlijaner u tripu da će hajka u čoporu na čijem je čelu belgijski ovčar od njega napraviti dobermana. Hiljade i stotine hiljada takvih su vam hipnotisana gomila.Svaki čovjek u njoj, samo je manje nesretan u odnosu od čovjeka koji zavist nije, nekom ličnom alhemijom konvertovao u divljenje, pa njeguje zavist. Možete reći : “Njihov problem. Takvima se bave psiholozi i psihijatri”. Ali, što kada mase uđu u fazi “akutnog, kolektivnog “ zapaljenja divljenjem i zavišću. Po pravilu unište predmet zavisti.

PAKOST

Čovjek koji se divi indirektno priznaje da nije spreman za velika dostignuća. Čovjek koji zavidi smatra da se neko drugi nezasluženo domogao nečega što njima pripada. Pakost je “hemijska reakcija” koja započinje kontaktom osobe koja se divi svom “junaku” i osobe koja njegovom “junaku” zavidi. A gdje je pakost, tu su zloba i zadnje namjere. U zajednici kojiu prožima pakost, podmuklost je uslov opstanka, karakterističan oblik individualnog i kolektivnog ponašanja. Uvijek je neko drugi zao i pakostan, a lukavstvo i pakost su društveno prihvatljiva “borbena” sredstva. Strpajte dvije tako traumatizovane grupe, s tijelima punim tame, jednu naspram druge i neka to traje dovoljno dugo. Svakakva će im budalaština postati prihvatljiva. Uključujući i bizarnu ideju da im se kandidati za sudije Ustavnoga suda mjere aršinom nacionalne pripadnosti. Jedni bi,kao da, kude i napadaju sirotog kandidata. A drugi bi, kao, htjeli, da ga brane. I tako u krug. Niko od toga nema koristi ali važno da svi trpe štetu. Kao u onom starom vicu - “kad ginu naši, neka ginu i njihovi”.

POGREŠAN ALAT

Negativne misli. Nesigurnost. Ljutnja. Zloba. Instriga. Pakost. Sreća i uspjesi drugih kao najveći problem. I pravo prvenstva. Generacijski je to, sa dna ljudske savjesti, kod nas prenosivo.
Holaček svjedoči da u crnogorskim školama u 19. vijeku đaci u školski dnevnik nijesu upisivani pod rednim brojem. Krv bi legla oko toga koji bi bio upisan pod rednim brojem 1.

I ne zaboravimo da je posljednji javni dvoboj u Crnoj Gori, u doba knjiza Danila, bio onaj između dva bliska srodnika, dva dobra i ugledna čovjeka iz bratstva koje je bilo jačica u podlovćenskoj Crnoj Gori. Sporili su se oko toga čije će ovce prve proći uz neko točilo na proljetnju ispašu. I jedan i drugi bili su lokalni heroji. Nije to davno bilo.

Zato danas pažljivo birajte svoje heroje. Neka to budu “oni koji ne pucaju u tuđe zastave nego im pridružuju svoje”. Nikako ne oni koji “repuju” - dok bude ovaca biće i novaca.