Vlatko Simunović

KRUŽNI TOK

Obori da pješak ne postoji

Što bi učinili da imate fizičku snagu, političku i ekonomska moć? Da imate moć uticaja putem ideja i kulture što bi učinili da poboljšate i olakšate život sebi i drugima? Mislim na kružni tok po sred podgoričkog naselja Stari aerodrom. Mir u svijetu prepustimo misica ljepote i šarma.   

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Što bi učinili da imate fizičku snagu, političku i ekonomska moć? Da imate moć uticaja putem ideja i kulture, što bi učinili da poboljšate i olakšate život sebi i drugima? Mislim na kružni tok po sred podgoričkog naselja Stari aerodrom. Mir u svijetu prepustimo misica ljepote i šarma.   

Francuzi imaju 666,8 kružnih tokova na milion stanovnika...Slijede Norveška, Island, Irska. Znam za sve prednosti. Ali bi mi, čini mi se, mogli da smanjimo doživljaj. Vratio bih semafore.

KOLIKO NARODA TOLIKO NARAVI

Ako Francuz, Norvežanin ili Iraci ugleda pješaka na pješačkom prelazu razmišlja stereotipno i zaustavi auto. Kad Francuz, Norvežanin, Irac koji vozi bulevarom u susjednoj straci ugleda vozilo zaustavljeno u blizini kružnog toka, taj razmišlja šablonski i zaustavi automobil.

Za razliku od tipičnog Francuza, Norvežanina ili Irca, tipičan crnogorski građanin traži kreativno rješenje. On pritiska gas pedalu i obara pješaka koji lakomisleno prelazi preko ceste na pješačkom prelazu. Tako se u Podgorici prelazak preko pješačkog prelaza, na raskrsnici na kojoj je saobraćaj regulisan križnim tokom, teorijski, pretvorio u mogućnost za razumevanje postojećih oblika inteligentnog života u našem glavnom gradu. Ne šalim se.

PRIČA SA NIKŠIČKE STRANE

Prvih 35 godina života proveo sam u Nikšiću. Imali smo kružni tok otkad znam za sebe. Kod nas u Straševini,dok sam bio osnovac, uvijek je kritikovan kao neiskusnom vozaču hermetično i teško razumljivo rješenje. Ni u drugim djelovima grada na mogućnost vožnje u kružnom toku nijesu gledali s optimizmom.

Kružni tok je decenijama bio opsesivna tema kandidatima za polaganje vozačkog ispita.

Važnijih, tema, srećom, nije bilo. Željezara je imala 6 a Boksiti 3 hiljade zaposlenih. PTK Nikšić je zapošljavao više ljudi nego sva današnja mala i velika privreda na teritoriji nekadašnjeg grada piva i čelika. Vrijeme obilja. Ako si imao sreću da radiš u Elektroprivredi, mogao si da pođeš na blagajnu i uzmeš akontaciju u iznosu tri prosječne plate...Ako si radio u HE Piva, za šest plata, na Sajmu automobila  u Ljubljani, kupovao si Citroen S klase.

Nikšićani su živjeli uz devizu - iskoristi dan. Niko nije trgovao devizama. Alko testovi nijesu postojali. Vozači su sebi i drugima nanosili štetu u lavirintu aluzija i referenci nikšićkoga kružnog toka i polarizovanih mišljenja o “pravilu desne strane” i “ lijevoj ili baš me briga strani”. Kružni tok je bio termin koji su vozači koristili u kontekstu interpretacije ili analize nečega što je njima kao učesnicima u saobraćaju nejasno ili nedovoljno poznato. Ali niko, nikad niko, nije srušio pješaka na pješačkom prelazu.

Lokalna televizija je u prajm tajmu napravila emisiju koja se bavila pitanjem - ko ima pravo prvenstva prolaza na kružnom toku, vozač koji dolazi iz pravca gradske autobuske stanice ili vozač koji na kružni tok dolazi širokim drumom iz Kličeva i Titograda? Dugo su se oko tog pitanja lomila koplja.

Kad sam počeo da se bavim novinarstvom dešavalo mi se mi ljudi prilaze s inicijativom da napišem tekst o njihovom rješenju saobraćaja na kružnom toku. Ne karikiram.

Kad sam odlazio iz grada, a aspekta javnog mnjenja, prednost u kružnom toku je bila odavno apsolrvirana tema. Kao noćna mora vratila mi se u lice kada sam zimus pritrčao muškarcu koji je na pješačkom prelazu oboren u Bloku V. Strpali smo ga u auto i odvezli u Urgentni centar KBC-a. Preživio je. Prije nego što su za kolicima s njegovim malaksalim tijelom sklopili vrata , kazao je: Ne kupih jutros đeci kroasane.

Prije desetak dana oborena je djevojka koja je planirala maturski bal. Još leži u indukovanoj komi. Nikom ništa dužna. Anđeo. Izvući će se bez posljedica. Valjda. Zaslužila je.

Znam da je budalasto, ali zbog nje bih, da sam ja neko, saobraćaj na bulevaru Pera Ćetkovića, u podgoričkom naselju Stari aerodrom, regulisao svjetlosnom signalizacijom. Semafori. To bi bilo moje djelo.

SMIJEH JE LIJEK

Da relaksiram stvari, okrenuću stvar na mlin teorijskih konstrukcija. Smijeh je lijek. Svjetlosna signalizacija na starom aerodromu prelaske preko pješačkog prelaza lišila bi arome istinske avanture a strukturu gradske vožnje učinila manje zahtjevnom. Semafor. Osnovna ideja te zasmisli je raskid s tradicionalnim formama ubrzanja vozila u zoni pješačkog prelaza, koja praktikuju vozači, i prelaska na pješačkom u formi “mjesečevog hoda” što praktikuju pješaci.

Iz pozicije užurbanih vozala posmatrajući, danas svaki dustabanlija prelazak preko pješačkog prelaza pretvara u performans i svi besposličari dangube na pješačkim prelazima. Hiljadu je vozača koji svjedoče da pješaci jednoj radnji koja je standardna za urbane cjeline nastoje dati nekakav, svoj, umjetnički pečat.

Postoji i druga strana medalje. Ako pješaka zamolite da kažu što misli o vozačima, ako je misaon tip, on će vam reći da na podgoričkim bulevarima ulicu treba prelaziti imitirajući tradicionalni test temperature mora, kada bjeloputi turista umoči palac desne noge u more, pa se, ako je more hladno. kao oparen trza i bježi u sigurnost toplog pijeska.

Dakle, dođeš do ivičnjaka i s oprezom pružiš vrh desnog stopala u pravcu kolovozne trake. Ako u prvoj desetinki sekunde ne ostvaruješ kontakt s vozilima, saobraćaj nije intenzivan, pa prelaziš na sopstvenu odgovornost. Iskreno, na vozače koji imaju odgovornost prema pješacima na pješačkom prelazu, ni u najluđem snu, ja se ne bih oslanjao. Oprez je majka mudrosti.

KRUG OKO PODGORICE

Da sam ja neko, predstavnike naroda inspirisao bih da krenu u izmjene Zakona o bezbijednosti učesnika u saobraćaju a lokalnu administracije obavezao da na raskrsnicama postavi opozorenje: Dobro došli u Podgoricu. Ako naš glavni grad obilazite pješice morate razumjeti da ulicu prelazite na svoju odgovornost!

Siguran sam da bi nova saobraćajna signalizacija razultirala različitim zaključcima i interpretacijama. Prelazak ulice na obilježenom pješačkom prelazu, eksperti bi shvatili kao mogućnost za nova otkrića i razumijevanja Podgorice!

Iskoristite dan ne računajući na budućnost. Pređite ulicu na obilježenom pješakom prelazu u Bulevaru Pera Ćetkovića.

Subjektivno iskustvo! Pustolovina otvorena za različite perspektive!

Vožnja u kružnom toku na bulevaru Pera Ćetkovića s mogućnošću isključenja na zaobilaznicu oko Podgorice!

To su poruke na kojima bi Turistička organizacija danas mogla kreirati ponudu za ino goste u našem glavnom gradu.

Ako neko neće da zanovijeta, lako shvata da to nijesu složene ili višeznačne rečenice koje zahtijevaju pažljivo čitanje i analizu kako bi se razumjelo njihovo značenje. To je  poziv radoznalom tipičnom Francuzu, Norvežaninu ili Ircu da posjeti Crnu Goru i na djelu vidi kakve posljedice na život ljudi ostavljaju, u panoptikumu naše naravi utemeljene interpretacije kompleksnih ili nepoznatih fenomena, a to je za nas, u odnosu na vozilo i vozača. prednost pješaka na obilježenom pješačkom prelazu.

Osim privlačenja turista to bi mogao biti msčin da obeshrabrimo strance da se trajno nastane u našoj zemlji i poremete nam etničku strukturu. Program namijenjen strancima nazvao bih ga: Kud` ćeš jado kod nas, imaš ti svoju kuću!

IDEJNI PLAN

Podgoričani su ljudi sa specifičnim smislom za humor. Smislili su i vic kojim vrhuni oštrica njihove satire. Kratak vic. Ide ovako : Ljudi kažu da je dr Miomir Mugoša operisao jednog čovjeka i da je taj čovjek preživio.

Upoznavanjem stranca s tom dosjetkom započeo bi obilazak našeg glavnog grada. Čim pokažu interseovanje za lik i djelo gospodina Mugoše, vodič ih podsjeća da je taj Mugoša bio gradonačelnik Podgorice. Ispriča im vodič i da je, na početku svog mandata, u Ljubljani ili Zagrebu, slavni idejni otac i babo svakog podgoričkog skvera, ugledao kružni tok. Ostalo je istorija. Paf. Paf. Podgorica je danas grad sa najviše takvih projektnih rješenja po glavi stanovnika. odavde do Beograda i Budimpešte...

Ako u grupi turista bude nekakav Slovenac, njega vodič podsjeća da je Miomir Mugoša poslije prosvjetne misije u Podgorici otišao boljima i višima. Nije htio da ga, kao ostali svijet u Podgorici, nešto spršti na džadi, pa je Ljubljana profitirirala njegovim imenovanjem za ambasadora Crne Gore u Sloveniji a Crna Gora dobila šansu da bude adekvatno predstavljena u zemlji članici Evropske umnije.

Pošto vizionarski duh nikad ne miruje i ima gravitacionu moć, s nekadašnjim gradonačelnikom našeg glavnog grada do centra Ljubljane stigle su poslovne i urbanističke ideje crnogorke investiciono razvojne škole. Tako su Slovenci dobili prvu elipsoidnu zgradu u Ljubljani i jedinu novu u strogom centru Ljubljane. Dobili su mogućnost da razmisle o još ljepšem i starijem Tromostovju a nasljednici u fotelji gradonačelnika Miomira Mugoše nijesu morali ići u Ljubljanu da bi se uvjerili u prednosti kružnog tok u odnosu na klasičnu svjetlosnu signalizaciju. To su gledali na ulasku i izlasku u Podgoricu ili kad pođu u bioskop. Zato su, gdje god nađu zgodno mjesto, projektovali kružni tok.

Stranci neka rade što bude volja, a ti i ja, vjerni čitaoče, treba da vjerujemo da će im vrijeme dati dovoljno vremena da nauče da skver nije rješenja za svaku raskrsnicu na brzim gradskim saobraćajnicama. Naročito ako su te saobraćajnice projektovane kao arterije u gradskim blokovima. Tako bi izbjegli sve učestalije primjere obaranja pješaka na pješačkim prelazima uz raskrsnice na kojima je saobraćaj uređen bez svjetlosne signalizacije...

Nemoćan sam. Da imam moć tražio postavio bih svjetlosnu signalizaciju na tom prokletom bulevaru koji povezuje sjeveroistočni i jugozapadni obod naselja Stari aerodrom. Poslije toga, ubijedio bih gradsku vlast u Podgorici da ne smanjuje plate ljudima u gradskoj čistoći.

KLIN I PUŠKA

Mislim da znate onu pozorišnu priču o klinu koji je ukucan u zid. O taj klin će biti okačena puška koju će junak skinuti sa zida, staviti sebi pod grlo prije nego što pritisne otponac. Dramaturgija. Zato sam u priču uveo nekadašnjeg gradonačelnika Mugošu.

Može svako pojedinačno o njemu i njegovim metodama upravljanja gradom da misli što god hoće, ali fakat da je jedna od prvih odluka koju je kao gradonačelnik donio bila odluka o uvećanju zarada podgoričkim uličnim čistačima. Ako mene neko pita, ta je odluka bila predaja reformskih akreditiva nove Podgorice pred istorijom.

Ko god naumi da s perspektive moći donese odluku o umanjenju zarada uličnih čistača, pravdajući to racionalizacijom gradskih finansija, krenuo je s najtanjeg kraja.  Ta odluka ima svoje značenje. Erozivan je njen potencijal. I nije rezultat moći koja je utemeljena na znanju.