Vlatko Simunović

JUNAČKI KUKAVIČLUK

Petarda u mozgu

U Crnoj Gori pucamo iz inata i meraka. Rijetko je to šenluk - radost, svetkovina, javno veselje. Kod nas je to aktivno nasilje i ugrožavanje svog i tuđih života ili sigurnosti. Grme puške, bombe, dinamit, automatsko vatreno oružje.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Opasnost koju podrazumijeva rukovanje eksplozivom postala je rekvizita naših veselja. Mi samo lude pameti imamo u izobilju.

Iz godine u godinu djevojke, žene, stari i nemoćni ljudi u svim našim gradovima trpe zulum obijesne čeljadi koja zabavu pronalazi u bjesomučnom bombardovanju crnogorskih gradova svim raspoloživim pirotehničkim sredstvima. Štetu tih bezobrazluka na koje su nas navikli prodavci i kupci petardi i topovskih udara, shvatimo tek kada neko od nedužne djece nepromišljenost svoju ili svojih staratelja plati strašnom cijenom. Rezultat su teške tjelesne povrede ili invaliditet. Kad se to ispostavi kao rezultat nedužne dječije igre zvona zvona na uzbunu. To svake godina zna biti vijest dana u periodu od 19. decembra do 15. januara, kada je na snazi Uredba o prodaji i upotrebi pirotehničkih sredstava. I svake godine repriziramo taj idiotski film. Kupovina pirotehnike dozvoljena je samo starijima od 18 godina. Na svakom pakovanju je ispisano upozorenje da je prodaja maloljetnicima zabraanjena. Kupuju se najače petarde i gotovo svi čije su povrede evidentirane zbog upotrebe petardi i vatrometa mlađi su maloljetnici.

MOŽE ALI NE MORA

Ove godine izgubili smo jednu dječiju šaku. Što je ta šaka, razorena u bljesku i tutnju sve mogla stvoriti? Koga je mogla milovati i zaštiti? Koliko se puta mogla podići u pozdrav? Koliko će se godina, mjeseci, sati, minuta, to što je od nje ostalo skrivati u džepu i rukavu?

Svake godine isti krvavi danak i svake godine desetine i stotine hiljada eksplozija različitog intenziteta na pločnicima, u dvorištima, u đačkim učionicama. Necentrirana, agresivna manjina i većina koja ćuti i gleda svoga posla. Degenerisani oblik patrijarhalizma. Ne. Ljudska glupost i nemar. Život koji se daje u bescjenje.

Prodaja petardi nije krivično djelo. Bacanje petardi “može biti prekršajno djelo ali to ne mora da znači da jeste”. Ako ne ispunjavate zakonske uslove a prodajete petarde činite prekršaj. Isplati li se rizikovati - na prodavcu je da procijeni. Zakonom o javnom redu i miru propisano je da mogu biti kažnjeni od 150 do 1500 eura ili zatvorskom kaznom od 60 dana. Nije poznat primjer izricanja zatvorske kazne.

U školama, direktori i nastavnici su bespomoćni. Prevencija? Kukavna sirota. Naša djeca drže se tradicije i usvojenih oblika ponašanja. Dugo. Predugo to traje.

Na ulicama i graničnim prelazima policija i carinici vode unaprijed izgubljene ratove. Kontrole su svakodnevne, postupaju po prijavama. Ulični i pijačni prodavci nijesu vidljivi, ali, sudeći po snazi detonacija, sve ostaje samo na pokušajima da se obuzdaju običaji.

Dijete mlađe od četrnaest godina ne može biti ni prekršajno ni krivično odgovorno. Tinejdžerima je zbog prekršaja narušavanja javnog reda i mira moguće izreći vaspitne mjere. Naravno, čak ni oni koji ih izriču ne doživljavaju ih ozbiljno. Uvijek prevlada saosjećajna optika. Mi i naši zakonopisci izvrgli smo ruglu i zakone ozbiljnije od zakona kojim se uređuje oblast zaštite javnog reda i mira. U vrijeme konstitucijske nesigurnosti koja nam krade živote, valjda bi on trebao imati samo dva člana. Član 1. Strpite se. Član 2. Sve će to proći.

NOVAC U VATRI

Niko ne može izračunati koliko novca naši ljudi izdvoje za pucnjave i vatromete u Novogodišnjoj noći i danima Božića. Pedantni Njemci su izračunali da novogodišnji vatrometi u njihovim gradovima isporuče štetne čestice koje su ekvivalent 15.5 % svih štetnih čestica koje u atmosferu dospiju iz motora sa unutrašnjim sagorijevanjem u javnom saobraćaju. Na vatromete u “novogodišnjem turnusu” potroše oko 150.000.000 eura.

Svuda po svijetu postoje prilike kada se diže buka i puca. Etnolozi vjeruju da je korijen svih tih običaja pokušaj rastjerivanja zlih duhova. Vatrometi i petarde dva su simbola feštađuna u latinoameričkih gradovima. Iskaz južnjačkog temperamenta. Ritam flamenka, salse, bujnog i raznovrstnog, zvjezdanog života koji zablista. U Crnoj Gori sav taj tutanj iskaz je anarhoindividualizma, neprikosnovene volje našeg bašibozluka da se u danima slave preobuče u gromovnika. Naša su slavlja i praznici odjek gange - Volim popit, volim zagalamit / j...m toga ko će mi zabranit.

To je ritam opšteg pada u pucanj, ritam razularenog, manitoga plemena. Suri bratsvenici halabukom rastjeruju strah. Sva će zla svijeta rastjerati petardama? Neće. Od pucnja i ognja samo sva radost života podrhtava. Njihov je zarobljenik.

Nemamo mi para koliko Njemci, ali s istim guštom bacamo novac u vatru. Taj običaj ove godine platili smo šakom jednog svog djeteta. Stvarno, može li ko zabraniti te pokušaje sagorijevanja neba i zemlje u Novogodišnjoj noći i božićnim blagim danima, taj oblik tlačenja većine od strane manjine kojoj se pripucalo i “puca joj živo za sve”. Zboz djece. Usput i zbog pasa i životne sredine.
Ako ne može, ako smo nemisleća masa, da se razilazimo. Svako u svoj mrak.