ŠESNAEST GODINA NEZAVISNOSTI

Država u pubertetu

Ovog 21. maja Crna Gora bilježi šesnaestu godinu od obnove nezavisnosti. Zalud vjekovi, zaludu Berlinski kongres i kraljevina, država nam je, kako i priliči nekome ko ima 16 godina - u pubertetu. Produženom.

Пише: Види све колумне

Piše: Nataša Novović, RTCG

Nije to lako doba. Po definiciji, u pubertetu su prirodni problemi sa identitetom. Ništa nije raščišćeno - ko smo, šta smo, kuda bismo... Kada je o državi kao što je Crna Gora riječ, biju se bitke koliko je crnogorska, koliko srpska, koliko evropska i tako dalje. Jaz proizveden nacionalnim podjelama dublji je od onog koji je dugo dijelio Crnu Goru na bogate i siromašne. Po čijoj dubini smo godinama bili prvi u Evropi.

Raznim metodama vlast je od sticanja nezavisnosti predano radila na tome da nam identitet bude važniji od života. Naravno, onaj koji su oni zamislili i koji je, objektivno, nemoguć. Sad su iznenađeni "etničkim i vjerskim podjelama" i uče nas da hljeb nije važan.

“Džaba vam plata od hiljadu eura, ako živite u državi koja je disfunkcionalna i organizovana po principu etničkih i vjerskih podjela, kada živite u državi koja nema evropsku perspektivu…", objasnio je nedavno gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković. Pitanjem - kako je došlo do toga, potpredsjednik partije koja je 30 godina gotovo bez prekida vladala Crnom Gorom, nije se bavio. Drugim riječima, partija koja je tokom 30 godina pirkala vatru po kući, čudi se što joj su joj zidovi i krov urušeni, čađavi i disfunkcionalni.

Ne mogu se Srbi u Crnoj Gori "prevaspitati" da budu Crnogorci, ni obrnuto. I ne treba. Treba predano i suptilno raditi na tome da prihvate jedni druge. Zvuči jednostavno, a nije, naročito kad smo dovde dogurali i kad se ne vidi snaga u društvu koja do toga može da dovede. Nema te evropske institucije ni strane ambasade koja može učiniti da se ne mrzimo. To moramo sami.

Jedan smo od rijetkih naroda u svijetu koji koristi dva pisma. Iako po Ustavu jednaka, gledaju se preko nišana. Četnička si horda ako napišeš "š", prodati montenegrinski komita ako kažeš "ś". Još jedno blago koje, ne samo da rasipamo, nego i gazimo.

Tinejdžeri su opsjednuti svojim izgledom, opšte je poznata činjenica. Vijore se na dan nezavisnosti crvene zastave, ali vijore se, bogme, i trobojke u raznim prilikama. Crvena, bijela i plava zastava, iako zasnovana u crnogorskoj tradiciji, u dijelu javnosti doživljava se kao "mržnja prema svojoj državi". Sa druge strane, zvaničnu zastavu mnogi tretiraju kao zastavu DPS-a i svega što uz to ide.

Ne postoji ni pjesma, ni zastava, ni bilo koji simbol koji je prihvaćen u srcu svih građana Crne Gore. To je tužna, ali neporeciva činjenica. Upornim naduvavanjem besmislica, veliki broj medija bitno doprinosi atmosferi u kojoj bi se ljudi poklali jer im se ne sviđa šta neko pjeva. Ta pitanja pune naslovne strane, usijavaju broj klikova po internetu i stvaraju okruženje u kojem 'poklati se' zvuči sve manje figurativno.

Ne kradem, plaćam porez, ne kršim zakon jer je, sticajem okolnosti zastava susjedne države veoma slična zastavi mog naroda - šta koga briga koju će da nose svatovi moje šćeri? Na toliko tolerancije spremni su čak i oni koji imaju 16 godina, crnogorsko društvo nije. Zaostaje u razvoju.

Drame, čak i sasvim lične, koje je u crnogorskom društvu proizvela prva promjena vlasti nakon izbora u avgustu 2020. do bola su ogolile nespremnost za bilo koju vrstu promjene. Još jedan klasično pubertetski problem. Ne, neće se desiti ništa strašno kad glas počne da vam se mijenja. Može vam se više ili manje dopadati, ali, nema druge. Jednostavno, vrijeme uljuljkanosti, kakvog god da je bila kvaliteta, prolazi.

Toliko je dugo crnogorsko društvo živjelo bez promjena da su čak i mnogi od onih koji su sebi uspjeli da obezbijedie tek mrvicu pristojnog života, odgojili duboki strah da i tu mrvu ne izgube. Nije čudo - nije bilo lako preživjeti beskrajnu "tranziciju". Oni malo stariji pamte i kad smo bili spremni da "jedemo korijenje" pod '"nepravednim i ničim izazvanim sankcijama". Ljudi su, prosto, pokušavali da prežive.

Druga priča su oni koji su imali ozbiljne interese i radili sve i svašta kako se ništa ne bi promijenilo. Državna nezavisnost u vezi sa tim stvarima ništa nije promijenila. Strah od promjena može biti realan, ali može biti ozbiljna kočnica i za razvoj svakog čovjeka i za razvoj društva.

Karakteristika tinejdžera je i da oponašaju prijatelje. Po tom modelu, recimo, Crna Gora uspješno prepisuje evropske zakone i na prepisivanju se sve završava. Civilizovane norme primjenjuju se kad i kome kako odgovara. Nije davno bilo kad je razlog za skrivanje imovine funkcionera bilo poštovanje njihovog prava na privatnost. Kad, sve u skladu sa evropskim pravilima propišemo ko smije, a ko ne smije da ispeče kazan rakije, i dalje će ozbiljna privredna grana biti šverc kokaina. Tu smo već više nalik mladima koji "upadnu u loše društvo". Ko je iz škaljarskog, a ko iz kavačkog klana, ovdje dođe nešto kao dio osnovnog obrazovanja.

Dok traje faza u kojoj "ne znamo kud udaramo", banane i kokain su nam skoro sinonimi. Dobra su stvar nagovještaji da će početi obračun države sa narko klanovima, ali je riječ o teškom poslu. Ko zna do kojih sve vrata vode tragovi droge, ne može biti ni malo lako na sva zakucati. Viđeni su to ljudi, veliki biznisi i biznismeni.

Tinejdžeri po pravilu osciliraju između toga da su potpuno nesigurni u sebe i toga da su potpuno samouvjereni. Crna Gora se istovremeno bori protiv uticaja Rusije i čezne za ruskom braćom. Doduše, počesto u obliku turista.

Kad ste mladi i zeleni, redovno su vam za sve nedaće krivi roditelji. I tu svako zahvata iz tradicije i istorije ono što mu odgovara. Možda je kriva Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, možda Petrovići, možda komunizam... sve samo ne mi sami. Sa malo više truda i ozbiljnosti i malo manje brige o svakim narednim izborima, mogla je ova zemlja da pomiri svu ljepotu različitosti koje ima. Umjesto toga, kako trenutno stvari stoje, lako može biti rastrgnuta. Iznutra. Niko spolja nama za to ne treba, umijemo i sami.

Iako se priča o današnoj Crnoj Gori u velikoj mjeri uklopiti u pubertetske muke, ipak to može biti uvredljivo za tinejdžere. Jer, ogromna većina njih je savladala prve korake, naučila da čita i piše, stekla dio obrazovanja... Crna Gora je šesnaest godina potrošila gradeći kuću bez temelja, jedva hoda.

Svaki dan gledamo - ljušture od insitucija koje bi morale da čine osnov države pokazuju svu svoju prazninu. Služile su samo tome da prikriju neograničenu vlast. Da, postoji priča da je promjena vlasti srušila institucije. Neće biti. Nije vlada Zdravka Krivokapića, kakva god bila, posadila Vesnu Medenicu za predsjednicu Vrhovnog suda. Nije zbog te vlasti zgasnuo Ustavni sud. Nije 'klerikalizovano' društvo proizvelo sistem u kojem pravda ne postoji, nego je, velikim dijelom, bilo obrnuto.

Kad je neko mlad, može šta hoće, pregura se teško doba. Kad država slavi šesnaest godina od obnove nazavisnosti, a većina šesnaestogodišnjaka sanja da živi drugdje, nema tu ni sreće ni veselja. Vratiti nadu da Crna Gora može biti bolja mora biti glavni posao sadašnje i svake buduće vlasti. Inače smo džaba krečili.