Sanja Kljajić (Novi Sad)  [ DW ]

20. 10. 2025. 09:24

Horor porođaja u Srbiji: „Jednostavno, tako se radi“

„Kažu: kada odeš u Betaniju, pozdraviš se sa svojim dostojanstvom. Da li je to normalno?“, kaže jedna žena o iskustvu iz novosadskog porodilišta. Druga majka iz Srbije kaže: „U mom selu više brinu o kravama nego što su ljekari brinuli o meni.“

„Nikad nikome nisam pokazala svoju prvu sliku s bebom, zato što ja na toj slici izgledam kao poluživ čovjek. U mom kraju bi rekli – kao da sam grobaru pod lopatu pobjegla“, priča treća o svom iskustvu.

Brijanje, klistiranje, pa doza oksitocina za pojačavanje kontrakcija – to je redosled koji uglavnom dočeka žene čim pređu prag porodilišta u Srbiji. Te postupke Svetska zdravstvena organizacija ne preporučuje osim ako ne postoji jasan medicinski razlog ili izričit zahtjev žene.

DW je proteklih mjeseci razgovarao s više od dvadeset žena. Njihove priče — koje veoma nalikuju jedna drugoj — govore o nehumanom tretmanu i rutinskoj primjeni zastarelih i invazivnih postupaka koji ubrzavaju porođaj, ali pojačavaju bol i rizik po zdravlje.

„Samo mi je zabio ruku“

„To je bilo toliko intenzivno i agresivno“, sjeća se Stefani Š. iz Novog Sada i danas kako je izgledalo nakon što je dobila prvu stimulaciju oksitocinom.

„Jeste, vrlo brzo sam se onda otvorila, ali mi nisu krenuli naponi, zato što su me na silu otvorili. Onda su dolazili da me pregledaju, jedan pa drugi ljekar, i na kraju mi je jedan probušio vodenjak. Ali ništa mi nije rekao, nije me ni upozorio. Samo mi je zabio ruku.“

Oksitocin se u porodilištima primjenjuje kako bi se pojačale kontrakcije ili kako bi se porođaj uopšte pokrenuo. Međutim, on može toliko pojačati jačinu i učestalost kontrakcija da bol postane gotovo neizdrživ, bez dovoljno pauza da se žena odmori ili pripremi za sledeći talas.

Bez oksitocina, porođaj može potrajati duže, ali su za ženu bolovi obično podnošljiviji, jer kontrakcije napreduju prirodnim ritmom uz pauze za odmor, više kretanja i manju vjerovatnoću za dodatne intervencije.

„Silili su porođaj koji nije krenuo“, priča i Nataša S. iz Rume. I ona je dobila oksitocin, ali pošto je porođaj i s njim sporo napredovao, ljekari su primijenili Kristelerov zahvat, što je zvanično ime za – naleganje na stomak. Onda i vakuumsko izvlačenje bebe.

„Doktorka je počela da mi skače po stomaku, da spušta bebu. Posle sam imala podlive ispod dojki. Ona viče: ‘Napinji se’, ja se napamet napinjem, kapilari mi pucaju u očima od pogrešnog napinjanja. I onda čujem doktora koji kaže: ‘Donesite mi vakuum‘“, sjeća se Nataša.

Od izvlačenja bebe vakuumom, kaže, beba je dobila otok na glavi, a Nataša je narednih dana strahovala od težih komplikacija uključujući krvarenje u mozgu i cerebralnu paralizu.

Porođaj vodi – raspored

„Upotreba oksitocina kod nas zavisi često od organizacionih aspekata – koliko je žena u porodilištu koje još nisu ušle u porođajnu salu“, kaže za DW urednica Roditeljskog portala „Svijet za nas“ Jasmina Mihnjak.

Psihološkinja Biljana Stanković, koja godinama istražuje akušerske prakse u Srbiji, tvrdi da joj je načelnik u novosadskom porodilištu priznao da nema kapaciteta da se pruži šansa prirodnom toku porođaja, jer on traži vrijeme. „On je rekao: ‘Iskreno, ja i da hoću da odlučim da ne dajem indukciju, ja nemam šta sa sledećim ženama koje čekaju da uđu u porođajnu salu’.“

Ali to i dalje ne bi smjelo da bude pravilo, kaže ginekolog Vladimir Vajs. „Morali bi da postoje jasni medicinski znaci koji upućuju da se dešava nešto neadekvatno, i da onda stimulacijom ili indukcijom pokušavate da spriječite negativan ishod“, objašnjava Vajs za DW.

Da provjeri razmjere ovih praksi, DW je poslao upite svim porodilištima u Srbiji, kao i Institutu za javno zdravlje „Milan Jovanović Batut“. Odgovori su bili puni statističkih nelogičnosti i rupa u evidenciji — što upućuje na nemar u vođenju dokumentacije.

Paradni primjer stiže iz Zdravstvenog centra Loznica: u njihovim podacima stoji da se naleganje na stomak primjenjuje u oko 90 odsto porođaja. Na pitanje zašto, načelnik ginekologije Vladimir Đorđić kaže da ne zna ni porijeklo ni autora tog podatka. „To je šokantno, brutalno…“, kaže Đorđić za DW.

Navodi da dokumentaciju često vode tehnička lica ili manje iskusni ljekari, pa su podaci vjerovatno nepouzdani. Slične napomene čuli smo i od drugih doktora u neformalnim razgovorima, dok iz „Batuta“ navode da ove podatke ne provjeravaju niti analiziraju.

Bez empatije, bez objašnjenja

Pored pogrešnih unosa, naše sagovornice bilježe i pogrešne riječi, ignorisanje, omalovažavanje, podsmjeh i uvrede. „Tu količinu bezosjećajnosti nikada nisam doživjela“, priča Nataša.

„Mi smo toliko bespomoćne u tim momentima – trudna, pred porođaj, cepaju te kontrakcije, ti ne možeš ništa, bukvalno si prepušten njima na milost i nemilost, a doživiš od njih neki odnos… Ja ne bih rekla ni kao prema životinji.“

„U nekom momentu sam rekla: ‘Molim vas, recite mi šta se dešava, biće mi lakše.’ A oni se nešto smiju u fazonu ’šta ova priča, neće ti biti lakše’”, priča Stefani. „Čovjek koji me je porodio uopšte nije komunicirao sa mnom. On je bio nervozan jer su ga probudili u noćnoj smjeni.“

Nataša pamti i prepucavanje osoblja iznad njenog tijela: „Tražim glukozu da ostanem na nogama, a babica dobacuje: ‘To su ove razmažene trudnice.’ Doktorka ulazi, ne govori s babicom, sve ide preko porodilja.“

U Izvještaju o tretmanu žena u ginekološko-akušerskim ustanovama iz 2022, koji su sastavile tri beogradske advokatice, ukazuje se na veliki problem verbalnog nasilja – vrijeđanje, psovanje, ponižavanje, nazivanje pacijentkinja pogrdnim imenima.

„Kao na traci“

Zašto sve to – pitaju se naše sagovornice sve do jedne. Stručnjaci s kojima je DW razgovarao razgrću slojeve problema koji otkriva sliku pretesnog i umornog zdravstvenog sistema koji je odbrambeni mehanizam pronašao u – inerciji.

Podaci do kojih je došao DW pokazuju da se trećina porođaja u Srbiji odvija u četiri najveća porodilišta u Beogradu i Novom Sadu, dok se manja porodilišta gase.

„I zbog tog velikog broja porođaja su žene u velikim porodilištima kao na traci“, kaže Jasmina Mihnjak. „Otuda indukcija, ubrzavanje porođaja, epiziotomija i sve ostalo – da se u roku 24-48 sati sve završi i oslobodi sto za neku drugu osobu.“

Drugi faktor je sociološki, dodaje psihološkinja Biljana Stanković. Bilježila je slučajeve žena primljenih u bolnicu samo zato što su došle izdaleka sa stvarima: „Onda je pošalju na odeljenje, a tamo kažu — grlić čvrst, vodenjak nije pukao. Ali pošto je već primljena, administrativno je ‘krenuo porođaj’ i onda je stavljaju na indukciju. Zbog početne pogrešne procjene, žena završi na oksitocinu.“

Na to se naslanjaju hronični manjak ljudi i male zarade, priznaje jedan ginekolog — ali rijetko ko će to reći naglas ili upravi i nadležnima. A uprave uglavnom ćute.

DW je poslao zahtjeve za intervju najvećim porodilištima, ali su oni odbijeni. Upravnik novosadske Betanije doktor Dragan Stajić prvobitno je pristao na razgovor, ali mu saglasnost nije dala direktorka Kliničkog centra Vojvodine Vesna Turkulov. „Ne sad, možda nekad u budućnosti“, rečeno je DW-u u Kliničkom centru.

Može, ali se neće

„Ako pogledate broj porodilišta i broj porođaja u Srbiji, teško mogu da shvatim da je to preopterećeno“, kaže, međutim, doktor Vladimir Vajs. „Mi se prepuštamo inerciji: ‘Hajde da uradimo posao za vrijeme redovnog radnog vremena’, ili ’hajde da proširimo to na dežurstvo’“, priča Vajs.

Dok je bio na čelu pančevačkog porodilišta, pokrenuo je pilot-projekat „nemediciniranog porođaja“ koji je podrazumjevao vaginalni porođaj bez rutinskih intervencija.

„Uspio sam i sebi i drugima da dokažem da državni sistem može da funkcioniše. Osoblje s kojim sam radio u početku je reagovalo izuzetno pozitivno. Međutim, naš rad zahtjevao je veće angažovanje i kako je vrijeme odmicalo, kako su ljudi počeli sve više da dolaze u Pančevo, oni su se – hajde da iskoristim tu riječ – uplašili, i počeli su drugačije da se postavljaju“, objašnjava Vajs.

Projekat se završio tako što su mu je uprava jednog dana saopštila da „ne može da ga prati“, pa je napustio državni sistem i prešao u privatnu bolnicu.

Rutina jača od prava?

Inerciju priznaju i drugi ginekolozi s kojima je DW razgovarao. Podaci pokazuju da dvije trećine porodilišta imaju najviše tri porođaja dnevno. U takvim uslovima, kaže jedan ginekolog, moglo bi se ženama dati vremena da porođaj teče prirodno — ali „navika“ i „rutina“ preovlađuju. „Jednostavno, tako se radi“, kaže on.

Taj argument ne bi trebalo da pomogne ako porodilje presaviju tabak, upozorava pravnica Sanja Radivojević iz Beogradskog centra za ljudska prava, jer ljekari za svoj rad mogu da snose i materijalnu i krivičnu odgovornost.

„Najčešće je riječ o kršenju prava pacijentkinje da bude obaviještena o postupku i da na njega pristane — ili da pristanak povuče.“ Blanko saglasnosti koje neka porodilišta traže na prijemu su ništavna, dodaje ona.

„Ali imali smo slučaj žene čiji je porođaj jako dugo trajao, i onda je dežurni ljekar rekao: ‘Mislim da bismo morali da uradimo vakuum.’ Ona je rekla: ’Ja na to ne pristajem, svjesna sam rizika te procedure i to ne dolazi u obzir’, ali oni su to ipak uradili tako što je držalo četiri ili pet muškaraca“, priča Radivojević.

Kaže, svedočanstva žena ukazuju i na kršenje člana 25. Ustava koji garantuje pravo na nepovredivost psihičkog i fizičkog integriteta, i člana 137. Krivičnog zakonika kojim se zabranjuje zlostavljanje.

Ali, nijedan od slučajeva takozvanog akušerskog nasilja još nije dobio sudski epilog. Radivojević strahuje da će tužilaštvo ove predmete svjesno voditi u zastaru.

Nade u vodič – traume u fioku

Dobre vijesti, saglasni su naši sagovornici, jesu da je pritisak javnosti doveo do toga da Srbija dobije nacionalni vodič za prirodni porođaj. On konstatuje probleme na koje žene ukazuju i preporučuje izmjenu zastarelih rutinskih metoda, a posebnu pažnju pridaje važnosti komunikacije s pacijentkinjama.

„Ovo je s jedne strane priznanje zdravstvenih radnika da stvari do sada nisu funkcionisale, a s druge strane usaglašen stav kako bi porođaj trebalo da izgleda“, ocjenjuje Mihnjak. „Mi sada možemo u porodilištu da se pozovemo na vodič, da kažemo: ‘Ne želim da mi se na bilo koji način ubrzava porođaj ukoliko za tim ne postoji potrebe‘.“

Loše vijesti su da će za primjenu trebati vremena. „To ne može tako, da nam pošaljete vodič i mi to realizujemo. Nešto što traje već 50 ili 70 godina, mi to moramo sada da prepravimo s resursima koje imam“, kaže za DW načelnik porodilišta u Loznici doktor Đorđić.

Porodilje traume iz porodilišta nose jako dugo. Stefani kaže da se od svoje još uvjek liječi. „Znaš ona treskavica koju dobiješ posle, to je kod mene bilo produženo, i morali su da mi daju injekciju bensedina da se smirim. I svaki sledeći put, kad bi ljekar ušao u sobu, ja bih počela da se tresem. To se bukvalno i sad dešava“, priča Stefani i krši ruke koje počinju da drhte.

„Imam stan u ulici gdje je Betanija, i svaki put kad tuda prođem imam neki grozan osjećaj. Samo ne bih da pogledam tamo, na tu stranu gdje sam bila, a znam tačno sam gdje sam bila kad sam se porađala.“

Većina žena nikada nije smogla snage da se suoči sa svojim ljekarima. Jelena P. iz Beograda jeste — posle dva mjeseca otišla je, kaže, „da ga pogleda u oči“.

„Nisam došla da vam pričam koliko je boljelo, ni šta sam sve prošla. Samo vas pitam: da li je 2023. godine normalno da žena preživi ovo što sam ja preživjela?“

Ljekar je slegnuo ramenima: „Kao i u vašoj profesiji, i u našoj ima onih koji su zalutali. Najbolje je da taj slučaj zaključate u fioku.“

*Ovo istraživanje podržao je Journalismfund Europe