Srećko Matić (po agencijama)  [ DW ]

17. 07. 2025. 07:31

Potsdamska konferencija 1945: Bitka za posleratnu Njemačku

Na Potsdamskoj konferenciji tri sile pobjednice Drugog svetskog rata prije 80 godina kreirale su posleratni poredak. Mnogi su se tada pitali da li će atmosfera podjela i nepovjerenja i 1945. „zatrovati“ mir, kao što se to dogodilo 1919, nakon kraja Prvog svetskog rata?

Nacistička Njemačka je doduše već bila poražena, ali Japan se i dalje uporno borio. Fotografija „Velike trojke“ trebalo je da signalizira optimizam i jedinstvo: tadašnji britanski premijer Vinston Čerčil, novi američki predsjednik Hari Truman i sovjetski diktator Josif Staljin predstavili su se svetskoj štampi prilikom rukovanja.

Ali, osmjeh je tada bio samo fasada: u teškim pregovorima koji su od 17. jula do 2. avgusta 1945. održani u dvorcu Cecilijenhof u blizini Potsdama, lideri tri sile pobjednice postavili su temelje i za Hladni rat i za podjelu Njemačke. Francuska je igrala samo sporednu ulogu.

Zašto Potsdam, a ne Berlin?

Berlin je u to vrijeme ležao u ruševinama. Zato se konferencija održala u Potsdamu, minimalno oštećenoj pruskoj kraljevskoj prestonici. Palata u Novom vrtu imala je preko stotinu soba i, prije svega, veliku dvoranu koja jeo da bude pozornica za centralni deo konferencije. Veličanstvena građevina dinastije Hoencolern upravo se renovira i biće zatvorena tri godine.

Već je i dolazak do Potsdama bio naporan: Truman je morao da putuje preko Atlantika do Antverpena krstaricom „S.S. Augusta“, a zatim je iz Brisela leteo u Berlin predsjedničkim avionom „Sveta krava“ (The Sacred Cow). Staljin je stigao znatno kasnije: on je neposredno prije Potsdama imao napad slabosti. A i bojao se letenja. Ukrcao se u voz koji je posebno za tu priliku dovezen iz muzeja – i to nakon što je željeznička pruga od Moskve do Potsdama uz muke ponovno puštena u promet.

Dok su se šefovi vlada međusobno posjećivali u svojim rezidencijama u Nojbabelsbergu, razgledali ruševine Berlina i sastajali se na pregovorima u palati, Truman je 16. jula obaviješten o prvom uspješnom testiranju atomske bombe u pustinji Novog Meksika. Ubrzo nakon toga, on je, i to upravo iz Potsdama, naredio upotrebu atomske bombe. Vojni cilj bio je okončati rat sa Japanom, ali postojala je i još jedna „meta“: naime, ruski diktator koji se pripremao za to da Sovjetski Savez pretvori u svetsku velesilu.

Bitka za prevlast u Evropi

U ljeto 1945. godine slavlje zbog pobjede protiv nacističke Njemačke u dobroj mjeri je zasjenilo političko natezanje sila pobjednica. Tokom pregovora brzo je postalo jasno da su bivši saveznici sada suparnici – za prevlast u Evropi.

Barem na papiru, postojao je dogovor o denacifikaciji i demokratizaciji Njemačke. Potsdamski sporazum, objavljen 2. avgusta, propisao je, između ostalog, podjelu Njemačke na četiri okupacione zone i njenu demilitarizaciju. Sile pobjednice složile su se oko toga da će svoje reparacije „naplatiti“ resursima iz svojih okupacionih zona, a da pritom dugoročno ne unište poraženu zemlju.

Nacionalsocijalističke stranke i institucije bile su zabranjene, a dogovorena su suđenja ratnim zločincima. „Njemački narod mora da bude uvjeren u to da je pretrpio potpuni vojni poraz i da ne može da izbjegne odgovornost za ono što je sam time i sebe nanjeo“, navodilo se.

U mjesecima koji su uslijedili, politički ciljevi sporazuma uglavnom su sprovedeni. Ali namjera naglašena na konferenciji u Potsdamu o tome da se Njemačka tretira kao jedna ekonomska jedinica – nije uspjela. Tako je počela podjela Njemačke.

Protjerivanje „na uredan i human način“

Takođe je dogovoreno i protjerivanje Njemaca iz istočnoevropskih zemalja, poput Poljske, Čehoslovačke i Mađarske. U sporazumu je navedeno da bi to trebalo sprovesti „na uredan i human način“. Međutim, stvarnost je bila drugačija: uslijedilo je brutalno protjerivanje miliona Njemaca. Mnogi to nisu preživjeli.

Nekoliko članova završnog dokumenta sastavljeno je samo privremeno, jer je trebalo da uslijedi mirovni sporazum sa kompletnom Njemačkom. To se, međutim, nikada nije dogodilo. Tek sa sklapanjem „Ugovora 2+4“ 1990. godine Njemačka je dobila pravno obavezujući sporazum kojim je de jure okončano posleratno stanje, te su ukinuta okupaciona prava saveznika.