Nenad Ivanović  [ DW ]

11. 07. 2025. 10:07

Hrvatska i mini-nuklearke: Daleka budućnost ili lijepa želja?

Hrvatska će, uvođenjem modularnih nuklearnih reaktora (SMR), postati nuklearna sila i rešiti sve probleme u proizvodnji električne energije, izjavio je ministar privrede Ante Šušnjar, najavljujući da će uskoro za to biti donjet zakonodavni okvir, ali i da će se proširiti Nuklearna elektrana Krško u Sloveniji, koja dijelom snabdjeva strujom i Hrvatsku.

Problem je, međutim, što takvi reaktori još uvjek ne postoje u širokoj komercijalnoj upotrebi u svijetu. Prema ranijim najavama koje su pratile osnivanje radne grupe za nuklearnu energiju u Šušnjarovom ministarstvu, prvi SMR bi u Hrvatskoj trebalo da se pojave za desetak godina.

Nuklearka pod zemljom

Na pitanje treba li Hrvatska da se okrene malim modularnim nuklearnim reaktorima (SMR), Ivica Jakić, predsjjednik udruženja H2-Hydrogen Cell Croatia, najprije ukazuje da se radi o novoj generaciji nuklearnih elektrana.

„Ona se bazira na nuklearnoj energiji, ali je potpuno poboljšana i uz sasvim drugačiji koncept proizvodnje, montaže, puštanja u pogon, vijeka trajanja i bezbjednosti. To znači da su to mali reaktori koji se proizvode kod proizvođača u njegovoj fabrici i dovezu kao gotov proizvod, a zatim ugrađuju u blizini mjesta potrošnje električne energije. Takva mala nuklearka se većim dijelom nalazi pod zemljom, daje oko 300 megavata električne energije, odnosno 4 bloka po 75 MW, a može da ide i do 500 megavata ukupne snage, s fleksibilnošću i visokom bezbjednošću rada. Jedno punjenje goriva dovoljno je za 20 godina rada bez mijenjanja, nakon čega se stavlja novo gorivo za dodatnih 20 godina rada. Vijek trajanja te nuklearne elektrane je 60 godina, s mogućnošću produžetka za još 20 godine, odnosno ukupno 80 godina rada“, objašnjava Jakić.

Prema njegovim riječima, takva mala nuklearka otprilike zauzima površinu dva fudbalska igrališta, što je 10 do 15 odsto površine klasične nuklearke.

Jeftinije i bezbjednije

Ali, šta je s potencijalnim rizicima koji u slučaju havarije, kao što je bio slučaj u Černobilju i Fukušimi, mogu da budu fatalni?

„Iz Černobilja i u Fukušime se naučilo šta treba uraditi, a šta ne, dok kod modularne nuklearke tog efekta nema. U Fukušimi je došlo da havarije samo zato što nije mogla da ima hlađenje, jer je more poplavilo generatore koji su proizvodili struju za hlađenje. Kod male nuklearke takvog hladnjaka nema. Ona ima svoje interno hlađenje sa solima ili tečnim metalima, helijumom, tako da njoj nisu potrebni ni voda, ni reka, ni more za hlađenje. Ona ima izmenjivač toplote u sebi, što znači nije joj potreban spoljni hladnjak“, ukazuje Jakić.

Govoreći o prednostima, kaže da se postavljaju tamo gdje postoji potrošnja električne energije, da su brže za izradu, prave se gotovo serijski, manja je cijena po megavatu od klasičnih nuklearki, manji troškovi održavanja. Na kraju, potrošeno gorivo se ne odlaže van nje, već ostaje u njoj do kraja radnog vijeka.

Na pitanje kada bi takva tehnologija mogla da se primijeni u Hrvatskoj i gdje se već sada koristi u svijetu, Jakić odgovara da su u svijetu počeli da ih proizvode Kina, Kanada, Rusija, Japan, Koreja, Engleska i SAD.

„To, dakle, nije nešto nepoznato. Poznata je upotreba malih reaktora snage od 50 do 70 megavata za potrebe brodova i ledolomaca. Sva ta plovila na nuklearni pogon su male nuklearne elektrane“, kaže sagovornik DW.

Hrvatska, kako dodaje, od 18 teravat-sati potrošnje električne energije uvozi gotovo 40 odsto, a to po njegovim riječima pokazuje da se obnovljivim izvorima energije, solarnom i vetrom, ne može nadoknaditi nedostatak električne energije.

„Sunca ima oko 1.200 sati godišnje, vetra oko 3.200, a godina ima 8.760 sati. I vi sada napravite 2.000 megavata sunca – a šta ćete da radite poslepodne, uveče ili kad je oblačno?“

Kad je riječ o skladištenju sunčeve i vetroenergije, Jakić kaže da je baterijsko skladištenje dobro, ali samo kao privremeno rešenje, jer ono takođe ima veoma veliki efekat staklenih gasova zbog proizvodnje baterija.

Ekološki najprihvatljivije

Ivica Jakić navodi da su male modularne nuklearke najmanje rizične i ekološki najprihvatljivije, kolikogod ljudi zazirali od te vrste energije.

„U Francuskoj radi 56 nuklearnih reaktora, a u cijelom svijetu ih je oko 600. Evropska komisija je po novoj taksonomiji uvrstila električnu energiju nuklearnih elektrana, prije svega malih modularnih elektrana, kao niskougljeničnu energiju. Dakle, ona je na tragu zelene energije“, kaže on i navodi primjer Njemačke, koja kreće u tom smjeru.

„Novi kancelar Fridrih Merc jasno je dao do znanja da Njemačka neće revitalizovati nuklearke, već ide u zelenu tranziciju s malim nuklearnim elektranama. Njemačka je ugasila svih devet nuklearki, a sada uvozi nuklearnu energiju iz Francuske. Zato uvodi tehnologiju koja je nova po pitanju bezbjednosti i snabdjevanja. Pogotovo je prednost to što se ona postavlja tamo gdje postoji potreba, recimo pored čeličane, pored petrohemijske industrije kojoj su potrebne i električna energija i zeleni vodonik, što je povoljnije nego imati nuklearku od 1.600 megavata i jak dalekovod koji ’vozi’ električnu energiju iz Bavarske do dalekog potrošača“, zaključuje Jakić.

Hrvatska ne može da proizvede ni šraf

Korado Korlević, naučnik, astronom i futurolog, kaže, međutim da su SMR nebitne za Hrvatsku, jer nije u stanju da ih proizvede.

„Veoma brzo se mijenja tip energetike u svijetu i apsurdno je sada pričati o tehnologiji koja dolazi za 30 godina. O tome će morati da razmišlja sedmi, osmi ministar koji dođe nakon Šušnjara. Mi u idućih deset godina moramo da hitno i na drugi način riješimo energetiku“, kaže Korlević, ali i navodi da tehnologija SMR nije opasna.

„To je elektrana potpuno drugog tipa od klasičnih nuklearki. Ona ne može da eksplodira, ne može ništa, jer je tako napravljena. Jedino što je potrebno jeste odnjeti kompletnu u fabriku i tamo je prazniti i puniti. Ali, nešto tog tipa možete da zaboravite. Hrvatska je deindustrijalizovana država, mi nismo u stanju da napravimo ni šrafove za tu elektranu. To kad budu drugi napravili, kad bude jeftino, i ako bude dobro, onda dolazimo mi na red“, kaže Korlević.

On smatra da bi Hrvatska za sada trebalo da se okrene skladištenju električne energije dobijene iz obnovljivih izvora.

„Mi to moramo da riješimo u narednih pet godina. Baterije nama trebaju. A s obzirom na to da nemamo dovoljno reverzibilnih elektrana, moraćemo to da rešimo akumulatorima. Imamo vetroelektrane i solarne elektrane. Kad bude vetra puniće se, kad bude sunca puniće se, a noću će da se prazne. Znači, energiju možemo da skladištimo, nije da moramo odmah da je potrošimo“, zaključuje Korado Korlević.