Igor Lasić  [ DW ]

24. 03. 2025. 10:58

Koga ugrožava vojna saradnja Hrvatske, Kosova i Albanije?

Stvaranje međudržavnih vojnih veza često izaziva nervozu u neposrednom okruženju, a ovog puta u takav kontekst dospio je dio nekadašnje SFR Jugoslavije. Tek potpisana Deklaracija o jačanju odbrambene saradnje Hrvatske, Albanije i Kosova izazvala je revoltiran odgovor Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije. To samo po sebi ne bi bila neka posebna vijest, imajući u vidu koliko često Vučić susjednim zemljama prigovara da djeluju protiv srpskih interesa, naročito ovim pomenutim.

Međutim, u ovom slučaju on je jednoj od navedenih triju država zamjerio i na kršenju, po njegovom mišljenju, određenog regionalnog ugovora vojnobezbjednosne prirode, potpisanog još 1996.

Riječ je o Sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja, koji su tada potpisale Hrvatska, BiH i Savezna Republika Jugoslavija. Ta savezna republika, nastala iz manjeg dijela nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kasnije se razdvojila na Srbiju i Crnu Goru.

Aleksandar Vučić, međutim, smatra da je Hrvatska, već i samim potpisivanjem ugovora s Albanijom i Kosovom, zapravo pogazila obaveze iz tog ranijeg dokumenta, odnosno odnos sa drugim supotpisnicama.

Odmah nakon takve reakcije, u srpskim medijima bliskim vlasti je najavljeno pokretanje vojne saradnje između Srbije i Mađarske, ali u regionalnoj političkoj javnosti zasad gotovo da nema odjeka te vijesti.

Hrvatski premijer Andrej Plenković u međuvremenu je samo „odmahnuo rukom“ na Vučićevu primjedbu o nepoštovanju starijih obaveza, tvrdeći da u tekstu novog sporazuma ni za koga nema nikakvih realnih problema. Takođe, izjavio je da Hrvatska o tome ne mora pitati nikoga, pa ni Srbiju, a ni NATO, mada je teško povjerovati da taj čin nije bio usklađen s interesima Sjevernoatlantskog saveza.

Kovačević: Sve podsjeća na Balkanski pakt iz 1953. godine

„Optužba da se time krši onaj sporazum iz '96. jednostavno ne odgovara istini", rekao je za DW bivši hrvatski političar i diplomata Božo Kovačević, danas predavač na zagrebačkom Univerzitetu Libertas.

On napominje da, prije svega, jedna od tadašnjih država-potpisnica više ne postoji, osim što i ovaj novi sporazum suštinski samo formalizuje saradnju koja između konkretne tri države ionako već godinama postoji.

„Treće, predsjednik Vučić nije precizirao u čemu se sastoji ugrožavanje nacionalne bezbjednosti Srbije, jer bi jedino to moglo biti osnova za opravdanu kritiku. Albanija i Hrvatska su već u NATO, priznale su nezavisnost Kosova, a može se reći i da je taj sporazum analogan Balkanskom paktu koji su 1953. potpisale Jugoslavija i dvije članice NATO - Grčka i Turska. Time je za SFRJ posredno bila zagarantovana sigurnost od NATO u slučaju napada SSSR-a. Iako zaključivanje po analogijama nije najpouzdanije, ovo podsjeća na to", kaže Kovačević.

Prema njegovom viđenju stvari, sporazum Hrvatska-Albanija-Kosovo je sadržinski „benigan", a njegova svrha isključivo je učvršćivanje bezbjednosti Kosova. „Ono ipak ima razloga za zabrinutost", dodao je on, „s obzirom na to da je Srbija i nedavno bila paravojno umiješana u tamošnje nemire. S druge strane, govoreći o '96. i onome što je uslijedilo, treba uočiti da je jedna od država nastalih iz SR Jugoslavije u međuvremenu takođe stupila u NATO – Crna Gora. Taj sporazum, dakle, više nije primjenjiv. Jasno, to ne znači da bi se smjelo dopustiti organizovanje saveza koji bi ugrožavali Srbiju."

Kovačević smatra da da bi predstavnici triju vlada-potpisnica trebalo još jednom da objasne kako i zašto svrha njihovog sporazuma nije ugrožavanje Srbije niti bilo koga drugog.

Picula: Odraz regionalnih, ali i znatno širih procesa

Naš drugi sagovornik, politikolog Boško Picula sa Fakulteta političkih nauka u Zagrebu, pak, smatra da su aktuelna bezbjednosna povezivanja između država Srednje i Jugoistočne Evrope prije svega odraz autentične potrebe u regionalnom kontekstu. S druge strane, rekao nam je Picula, ona su i odraz procesa koji se sve intenzivnije odvijaju na kontinentalnom i globalnom nivou.

„Deklaraciju o jačanju odbrambene saradnje između Hrvatske, Albanije i Kosova treba posmatrati u tom kontekstu. Hrvatska i Albanija su 2009. zajedno ušle u NATO u sklopu tadašnjeg talasa proširenja na jugoistok Evrope, kao specifičnom dijelu kontinenta opterećenom konfliktima. Na Kosovu su, pak, od završetka rata 1999. raspoređene snage KFOR-a. Istovremeno, Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. jedan je od potvrđeno najefikasnijih mehanizama OEBS-a", kaže Picula.

Riječ je, naime, o međunarodnom sporazumu OEBS-a kojim su, nakon završetka rata u BiH 1995. a na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma, omogućeni nadzor nad naoružanjem, održavanje vojne ravnoteže i, prije svega, izgradnja pretpostavki bezbjednosti na području same BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije.

Picula naglašava da bi oba dokumenta svojim državama potpisnicama trebalo da garantuju što viši stepen sigurnosti.

„Istovremeno je neophodno graditi političke i diplomatske komunikacione veze kako bi izgradnja mira i međusobno garantovanje bezbjednosti bili trajno opredeljenje, pogotovo zbog ranije vođenih ratova. Uz to, unutrašnja politika će uvjek određivati spoljnopolitičke odluke, te neprestano treba pratiti sadržaj i način komunikacije političkih rukovodstava država o kojima je riječ. Posebno zbog aktuelne situacije u Evropi", zaključio je Boško Picula.