Ralf Bozen  [ DW ]

28. 02. 2025. 07:41

Pionir demokratije: 100 godina od smrti Fridriha Eberta

Krajem 1918. godine Njemačka se nalazila na prekretnici. Poraz u Prvom svetskom ratu je zapečaćen. Njemački car Vilhelm II, tokom Novembarske revolucije koja je započela ustankom mornara, pobjegao je u egzil u Holandiju. Bezbroj ljudi gladuje. Traumatizovani ratni vojni invalidi očajnički traže svoje mjesto u rastrojenom svijetu.

U tom burnom vremenu preokreta, sin jednostavnog majstora krojača odigrao je presudnu ulogu u oblikovanju političke sudbine Njemačke: Fridrih Ebert, rođen je 4. februara 1871. u Hajdelbergu. Bio je sedmo od devetoro djece.

San o društvenom usponu Ebert je pretvorio u impresivnu stvarnost. Od dna do samog vrha. Kao školovani sedlarski pomoćnik, nakon zanata i godina traženja, pa onda faze kad aje bio gostioničar, marljivošću, organizatorskim sposobnostima i usađenim osjećajem za savjestan rad, stigao je do toga da postane predsjednik Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD).

Potisnuti poraz u Prvom svetskom ratu

Od novembra 1918. on je član rukovodstva takozvane Revolucionarne vlade, koalicije SPD s radikalnijim Nezavisnim socijaldemokratama (USPD). I sam Ebert nosio je žig rata. Dva njegova sina, od petoro djece koliko ih je imao, poginula su u ratu.

I u tom trenutku, taj socijaldemokrata podržava temeljnu prekretnicu – prelazak iz autoritarne monarhije u demokratsku republiku.

Demokratski izbori tek bi trebalo da se organizuju. Pored toga, revolucionarna vlada suočava se s teškim izazovom izgradnje ekonomski uništene države. Pritom većina stanovništva ne prihvata ratni poraz i još vjeruje navodnu „staru slavu“. To je društvo koje, kroz bolni proces, mora da se redefinipe kako bi imalo budućnost.

Ebert je pravi čovjek, na pravom mjestu i u pravo vrijeme. „Danas se on s pravom smatra pionirom demokratije koji je preuzeo odgovornost za jedan od najsloženijih problema u njemačkoj istoriji“, kaže istoričar Peter Bojle iz Fondacije Fridrih Ebert. Zahvaljujući svojoj sposobnosti za kompromis, Ebert u haosu posleratnog perioda zaobilazi većinu političkih litica.

„To je bilo nešto novo u njemačkoj politici“, kaže Valter Milhauzen, direktor Memorijalnog centra Fridrih Ebert u Hajdelbergu. „U vrijeme kada su stranke počele da preuzimaju odgovornost za sastavljanje vlade, Ebert je bio taj koji je uvjek istrajavao na tome da se treba dogovoriti u svrhu postizanju cilja“, objašnjava Milhauzen.

Ali Ebert je pritom od radikalne levice stvorio sopstvenog neprijatelja. To se dogodilo zbog njegove saradnje sa starim elitama u vojsci i birokratiji prilikom uspostavljanja demokratije. Zbog toga su ga optuživali za izdaju radničkog pokreta.

Situacija eskalira. Radikalni komunisti, socijalisti i marksistički Spartakov savez, mobilisali su se 5. januara 1919. u Berlinu kako bi svrgnuli vladu. Nasuprot željama većine Njemaca, oni žele da spriječe put ka parlamentarnoj demokratiji. Nazire se građanski rat – i to samo nekoliko dana prije održavanja prvih demokratskih izbora.

Ebert je ugušio takozvani Januarski ustanak (Spartakov ustanak). Tokom jednonedeljnih uličnih borbi proliveno je mnogo krvi. Dobrovoljački korpus koji je angažovala vlada, sastavljen od bivših vojnika i dobrovoljaca – ubija i muči. Karl Libkneht i Roza Luksemburg, osnivači Komunističke partije Njemačke (KPD), ubijeni su ubrzo nakon gušenja ustanka.

Pravo glasa po prvi put za žene

Ipak, izbori za Rajhstag održani su 19. januara 1919. godine. Milioni žena po prvi put mogu da glasaju. Postoji sloboda izražavanja, kao i medijska sloboda. „Njemački narod je slobodan, ostaće slobodan i u budućnosti će vladati sam sobom. Ova sloboda jedina je utjeha koja je ostala njemačkom narodu, jedino uporište ne osnovu kojeg se može izdići iznad ratnog krvoprolića i poraza”, izjavio je Fridrih Ebert na otvaranju Narodne skupštine 6. februara 1919. u Vajmaru. Pet dana kasnije izabran je za predsjednika Rajhstaga.

Ebert sebe doživljava kao slugu svih Njemaca i svojom politikom konsenzusa vodi mladu Vajmarsku republiku kroz višestruke krize. Isplate ratnih reparacija nakon Prvog svetskog rata, koje su saveznici odredili Versajskim ugovorom, opteretili su privredu Njemačke. Dolazi do pokušaja puča od strane radikalne desnice i levice. Ebert se suočava sa hajkama i klevetničkim kampanjama desničarskih nacionalista. On je predstavnik republike koju oni ne prihvataju.

Šef države kao neprijatelj

I ostale predrasude igraju ulogu. „Za društvo koje je još uvjek žalilo za carstvom, socijaldemokrata u vladi, sedlarski pomoćnik, sin krojača iz Hajdelberga, bio je nezamisliv. Sedlar koji je zalutao na prestol, tako su ga opisivali“, priča Ebertov biograf Valter Milhauzen u intervjuu za DW. Predsjednik Rajhstaga se brani pravnim sredstvima. Pokrenuo je više od 200 parnica.

Uprkos svim neprijateljstvima, Ebert ostaje sidro stabilnosti republike. Garant sigurnosti, slobode i reda. Za njegovih šest godina predsjedavanja smjenjuje se devet kancelara i dvanaest kabineta. A u Eertovom fokusu uvjek su radnici i socijalno ugroženi.

Kao socijaldemokrata, povezao je ideju demokratije i vladavine zakona sa idejom socijalne emancipacije, kaže istoričar Peter Bojle. „A to je takođe značilo da demokratija mora da stvori materijalne i praktične preduslove kako bi svi ljudi, bez obzira na njihovu socijalnu situaciju, mogli da zastupaju svoje interese i da uzmu učešće u političkom životu.“

Ebert, koji je i sam poticao iz nižeg socijalnog staleža i koji je vrijedno učeći morao da stiče obrazovne temelje za svoje političke ambicije, inicirao je osnivanje fondacije koja će djeci iz radničke klase omogućiti socijalni napredak kroz obrazovanje. „Pravedan pristup obrazovnim mogućnostima kao preduslov za jednake šanse u društvu na sasvim specifičan način povezan je s imenom Fridriha Eberta“, ocjenjuje Bojle.

Ebert je umro 28. februara 1925. u 54. godini. Njegovom preranom smrću okončana je faza relativne stabilnosti i počinje polagano umiranje vajmarske demokratije. Godine 1933. vlasti u Njemačkoj dočepao se Adolf Hitler, čovjek koji neće uništiti samo Ebertovo životno djelo.

Danas, 1o0 godina nakon Ebertove smrti, Njemačka je već decenijama čvrsta demokratija. Pa ipak, ton se zaoštrava. Desničarsko-populistička Alternativa za Njemačku (AfD) redovno testira granice onoga što se može izgovoriti. A jedna neznatna manjina teoretičara zavjere preko društvenih mreža uspijeva da nahuška sve više i više ljudi.

Ranjivost demokratije

Istorijska poređenja su nezahvalna. Ono što je tada bilo, ne mora da se ponovi danas. Ali iz istorije se može učiti. Zbog toga Ebertov biograf Valter Milhauzen upozorava: „Mislim da nam se u novije vrijeme ponovo pokazuje da je demokratija nešto što je ranjivo. Da demokratija nije nešto što je vječno.“

Istorija Vajmara pokazala je da se demokratija mora svakodnevno živjeti i da se mora braniti. Zato za sve demokrate važi da „moramo braniti ovaj sistem, sada, danas i u budućnosti“. Jer ako u demokratiji ima premalo demokrata, „postoji rizik da ona bude bačena na đubrište istorije“.

*ovaj članak je na njemačkom prvi put objavljen 4. februara 2021, a prepravljen je za stogodišnjicu smrti Fridriha Eberta.