Katarina Bruns (Hesenska radio-televizija)  [ DW ]

21. 05. 2024. 10:52

„Htjela sam da postanem mama i nijesam htjela da čekam“

„Svjesno sam donijela odluku da dobijem dijete, bez oca. Mogla sam da nađem partnera. Mogla sam još da čekam. A mogla sam da ostanem i bez djece“, priča nam Klara (36).

„Ipak, jednostavno sam željela da postanem mama i nijesam htjela više da čekam“, kaže ova žena iz Vizbadena.

Sada ima trogodišnje dijete, ali oca ne poznaje lično, jer je samohrana majka. Već sa trideset godina, nakon propalog braka, odlučila se na dijete putem sperme muškarca-donatora. Sve je više žena u Njemačkoj, koje dijele Klarinu sudbinu.

Među onima koji su otišli u berlinsku banku sperme do sada je su po dvije petine bile samohrane žene i lezbejski parovi, a jedna petina heteroseksualni parovi koji nijesu mogli imati djecu.

Zašto sperma donatora?

Žene se na to odlučuju iz različitih razloga, recimo kada partner ne želi dijete ili nemaju partnera. Tu su i žene koje sebe opisuju kao aromantične i aseksualne, a žele da postanu majke.

Broj žena koje žele dijete putem vještačke oplodnje povećao se sa 146 u 2018. godini na 1.287 u 2022. godini. To proizlazi iz podataka njemačkog Registra za in vitro oplodnju.

Ali, te brojke ne obuhvataju inseminaciju već samo vještačku oplodnju. Tako da je broj samohranih novopečenih majki vjerovatno mnogo veći.

Kod inseminacije, sperma se direktno ubrizgava u matericu žene, kojoj nije potreban poseban tretman, odnosno spajanje spermatozoida i jajne ćelije kao kod in vitro oplodnje.

Prema riječima predsjednika Radne grupe za donatorsku inseminaciju, Andreasa Hamela, „samo trećina njemačkih institucija prijavljuje broj ovakvih tretmana“.

Mnoge žene idu u Dansku

Takođe, u Registru nijesu navedene osobe koje odlaze na tretman izvan Njemačke. Mnoge žene još uvijek putuju u Dansku, kaže blogerka Hana Šiler. Ona je samohrana mama i već godinama se bavi ovom temom.

„U Njemačkoj se buduće mame suočavaju s nekim preprekama i kažu da su atmosfera i usluga u Danskoj mnogo bolji“, kaže ona. Osim toga, ne primaju sve klinike žene koje nemaju partnera.

Hana Šiler je takođe imala tretman u Danskoj. Na svom blogu i Instagramu pruža podršku ženama koje žele da budu majke bez muškog partnera.

Šiler, na primjer, navodi u kojim klinikama za liječenje neplodnosti uopšte mogu biti tretirane žene bez partnera. „Neke, na primjer, zahtijevaju tzv. jemca. Za slučaj da se ženi nešto dogodi ili više ne može da finansira tretman.“

Smatra da je to neprihvatljivo i razumije zašto se mnogim ženama taj zahtjev ne sviđa: „Ako sam već odlučila da sama dobijem dijete, bez partnera, ne želim da obavezujem nikog drugoga da meni ili mom djetetu mora da finansijski pomaže.“

Šta kad dijete pita ko je tata?

Klinike obično preporučuju ili traže od žena da prvo prođu socijalno i psihološko savjetovanje. To smatra korisnim i predsjednica Upravnog odbora Njemačkog društva za savjetovanje o neplodnosti, Katarina Horn, koja pruža upravo ovu vrstu usluge.

Istraživanja su pokazala da je važno za identitet djeteta da bude obaviješteno o svom porijeklu. Stoga bi majke na to trebalo da budu pripremljene, kako bi kasnije objasnile djetetu kako je nastalo.

Takođe je važno dobro se pripremiti za nadolazeće porodične odnose i, na primjer, razgovarati o pitanjima poput: Kako se nositi s polubraćom i polusestrama.

„Želim da ženama pokažem da se ne treba bojati od psihosocijalnog savjetovanja“, kaže Horn. „To nije stručna procjena da li je neko sposoban da bude roditelj ili ne. Savjetovanje ne smije da ima karakter podučavanja već informisanja.“

Katarina Horn bi voljela da – bilo da se radi o heteroseksualnom paru ili samohranim roditeljima – svako ima pravo na besplatnu psihološku podršku. Za sada zdravstvena osiguranja ne pokrivaju savjetovanje.

Zakon propisuje da djeca, začeta nakon 2018. godine, sa 16 godina mogu putem Registra saznati čija je sperma korišćena za njihovo začeće jer imaju pravo da znaju svoje porijeklo.

Darodavac sperme nije obavezan da plaća alimentaciju za dijete, niti mora da igra bilo kakvu ulogu u životu djeteta.

Troškovi tretmana su različiti

Samohrana majka Klara imala je sreće s klinikom i osjećala se zbrinuto. Odabrala je donatora iz obimnog kataloga Banke sperme i na kraju se odlučila za inseminaciju.

Troškovi ovog postupka iznose otprilike 1.500 do 2.000 eura. Kod vještačke oplodnje (in vitro) u laboratoriji, troškovi su, u najmanju ruku, dvostruko veći.

Klara je za oplodnju uštedjela novac, uspjelo je iz drugog pokušaja. Srećna je zbog odluke, ne kaje se i otvoreno priča o svemu.

Prema studiji Slobodnog univerziteta u Amsterdamu iz 2017. godine, djeca dobrovoljno samohranih majki ne ponašaju se problematičnije niti imaju više psihičkih problema od djece iste dobi iz tradicionalne porodice.

To potvrđuje i savjetnica Katarina Horn: „Nema dokaza da djetetu treba muška referentna osoba. Njemu jednostavno treba stabilno okruženje, puno ljubavi.“