Dženifer Holajs  [ DW ]

15. 05. 2024. 08:06

Za Izrael slavlje, za Palestince „katastrofa“

Izrael je brojnim svečanostima obilježio 75 godina od osnivanja i dana kada je prvi izraelski predsjednik David Ben Gurion 14. maja 1948, na osnovu rezolucije Ujedinjenih nacija, proglasio državu Izrael. Tome je prethodilo povlačenje i okončanje mandata Velike Britanije u Palestini.

Iste noći, vojske šest arapskih zemalja, Egipta, Libanona, Iraka, Sirije i Transjordana, ušle su na područje Palestine kako bi spriječile ostvarenja tog plana UN koji je predviđao formiranje dviju država, čemu se arapska strana opirala. S obzirom na to da je prvi Izraelsko-arapski rat okončan pobjedom Izraela 1949. Palestinci širom svijeta 15. maj označavaju kao „Nakbu“ (katastrofu) i početak egzodusa oko 700.000 stanovnika (od oko 1,3 miliona koliko ih je živjelo na području Palestine).

-pročitajte još: Rješenje s dvije države na Bliskom istoku: samo utopija?

Šta je dan Nakba?

Petnaesti maj je dan kada Palestinci izlaze na ulice i protestuju protiv raseljavanja. Mnogi nose palestinske zastave, donose ključeve svojih nekadašnjih kuća ili nose transparente sa simbolima ključeva. Ključevi su simbol nade u povratak kući i ono što zajednica vidi kao svoje pravo na povratak. U prošlosti su neki protesti prerastali u nasilne sukobe. Izrael optužuje Hamas i druge organizacije koje su u Evropskoj uniji i drugdje na spisku terorističkih organizacija da koriste taj dan za promovisanje svojih ciljeva.

Zbog čestih antisemitskih ispada i poziva na nasilje protiv Izraela i Jevreja, proteste na dan Nakbe u Njemačkoj policija već nekoliko godina ne dozvoljava.

Izraz „Dan Nakbe“ skovao je 1998. godine tadašnji palestinski vođa Jaser Arafat. Taj datum on je odredio kao zvanični dan za obilježavanje gubitka palestinske domovine.

Zašto su Palestinci morali da odu?

Sve do kraja Prvog svjetskog rata Palestina je bila pod turskom vlašću kao dio Osmanskog carstva. Nakon toga, pala je pod britansku kontrolu, takozvani „britanski mandat“. U tom periodu sve veći broj Jevreja iz čitavog svijeta doseljava se na to područje, smatrajući ga svojom pradomovinom.

Nakon iskustva Holokausta u nacističkoj Njemačkoj, Generalna skupština UN usvojila je „Plan podjele Palestine“. Arapska liga je taj plan odbacila. Jevrejska agencija za Palestinu, preteča države Izrael, plan je prihvatila, a nakon proglašenja države Izrael razbuktao se rat.

Tokom rata je uništeno više od 400 arapskih sela. Kršenja ljudskih prava počinjena su s obje strane, masakr u Deir Jasinu, selu na putu između Tel Aviva i Jerusalima, urezan je u palestinsko sjećanje sve do danas. Ubijeno je, kako prenosi Njemačka centrala za političko obrazovanje, više od 250 ljudi. To je izazvalo strah među Palestincima i natjeralo mnoge da napuste svoje domove.

Do kraja rata, Izrael je držao oko 40 odsto područja prvobitno namijenjenog arapskim Palestincima planom podjele UN iz 1947.

Gdje su Palestinci otišli?

Većina Palestinaca završila je kao izbjeglice bez državljanstva u susjednim arapskim zemljama, a samo je manjina otišla dalje u inostranstvo.

Do danas je samo mali broj Palestinaca zatražio ili dobio druga državljanstva. Kao rezultat toga, velika većina od trenutno oko 6,2 miliona Palestinaca na Bliskom istoku ostala je bez državljanstva i to čak i u trećoj ili četvrtoj generaciji.

Prema agenciji UN za palestinske izbjeglice (UNRWA), većina Palestinaca u regionu još uvijek živi u izbjegličkim kampovima koji su se vremenom pretvorili u izbjegličke gradove. Uglavnom su smješteni u Pojasu Gaze, na okupiranoj Zapadnoj obali, ali i u Libanu, Siriji, Jordanu i istočnom Jerusalimu.

Procjenjuje se da se međunarodna palestinska dijaspora povećala na nekih šest do sedam miliona ljudi. Ako je to tačno, ukupan broj Palestinaca se kreće oko 13 miliona ljudi. Međutim, ne postoji neko globalno tijelo koje prati Palestince u dijaspori i tačni podaci nijesu dostupni.

Šta predstavlja deklarisano pravo Palestinaca na povratak?

Prema Rezoluciji 194 Generalne skupštine Ujedinjenih nacija iz 1948, kao i Rezoluciji UN 3236 iz 1974. i Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951, Palestinci koji se smatraju palestinskim izbjeglicama imaju „pravo na povratak“.

Izrael međutim odbacuje „pravo na povratak“ za Palestince navodeći da bi to značilo kraj identiteta Izraela kao jevrejske države. Izrael negira odgovornost za raseljavanje Palestinaca i istovremeno ističe da je između 1948. i 1972. oko 800.000 Jevreja protjerano ili su morali da pobjegnu iz arapskih zemalja poput Maroka, Iraka, Egipta, Tunisa i Jemena.

Da li postoje prijedlozi za rješenje?

U proteklih 75 godina pojavljivali su se različiti pristupi rješavanju palestinskog pitanja. Najprisutnije rješenje ostaje ono o dvije države s Izraelom i budućom Palestinom, koje dijeli Jerusalim na dva glavna grada. Međutim, s obje strane postoje sumnje u realizaciju tog projekta.

Međunarodna zajednica kritikuje Izrael zbog izgradnje sve većeg broja jevrejskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, što bi moglo da isključi mogućnost formiranja ujedinjene palestinske teritorije.

U opticaju su i drugi prijedlozi, poput priznavanje statusa izbjeglice od strane Izraela i kompenzacija, ali bez prava na povratak. Ili ograničeno preseljenje. Ili sistem sa dva pasoša u jednoj državi. No, rješenje koje ima izgleda na realizaciju za sada nije na vidiku.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.