Gudrun Hajze  [ DW ]

04. 02. 2023. 11:03

Šok dijagnoza rak: razgovor sa psihologom pomaže

„Za mene nije bilo najgore kada mi je dijagnostifikovan rak, nego kada nedavno saznao da su ljekari ponovo našli ćelije raka", kaže Kurt Šreder (ime promenjeno). „To nije dobra vijest kod raka pankreasa, dakle gušterče. Rak su uklonili operacijom, tu su još samo neke ćelije. Ali, ja sam bezgranični optimista."

Šreder ima 61 godinu. Uvijek je bio zdrav, strastveno se bavi svojim hobijima, proučavanjem prirode i fotografijom. U avgustu 2022. dobio je dijagnozu raka, u oktobru je operisan. Uklonjena mu je takozvana glava gušterče i dvanaesopalačno crijevo. Potom je krenula hemoterapija sa uobičajenim popratnim pojavama, kao što su mučnina, povraćanje i promjene čula ukusa.

Vrlo rano se obratio Gudrun Bruns, šefici Odjeljenja za savetovanje o raku u Minsteru.

Savjetovalište nudi više od prve pomoći

Gudrun Bruns ima višedecenijsko iskustvo u oblasti psihoonkologije. To je naučni pravac koji se razvio sedamdesetih godina.

„Psihoonkologija se bavi psihičkim i socijalnim promjenama koje nastaju sa oboljenjem od raka. Postoji i interakcija između tjelesnog i psihičkog stanja", kaže Bruns.

Studije su pokazale da oko 25 do 30 odsto svih ljudi koji dobiju dijagnozu rak, tokom liječenja razviju psihičke ili psihosocijalne poremećaje.

pročitajte još: Rak testisa: kako na vrijeme prepoznati simptome?

Saradnici savjetovališta se bave individualnim problemima i strahovima svakog pojedinog oboljelog, kako bi im na njihovom teškom putu pomogli da se vrate u svakodnevicu. Pružaju i praktičnu pomoć i informišu o mogućim daljim koracima: u Njemačkoj je to, recimo, mogućnost da se zatraži legitimacija za teške invalide. Mnogi uopšte ne znaju da imaju pravo na to.

„Gospođa Bruns poznaje jako mnogo ljudi i ustanova. Ima veze koje čovjek ni ne poznaje", kaže Šreder. „To je onda naravno i ogromna psihološka pomoć, ako se zna da čovjek može da se obrati raznim ustanovama i da mu one onda pomažu u mnogim stvarima."

I članovima porodice potrebna pomoć

Dijagnoza raka potpuno mijenja život i članovima porodica oboljelih. Studije pokazuju da su oni izloženi velikim psihičkim opterećenjima, jer se i njihova svakodnevica mijenja.

„Članovi porodice često imaju osjećaj da moraju maksimalno da pomažu oboljelima, a onda često zanemare sopstveni život. A ako se neko brine za svoje želje i potrebe, onda je to često povezano sa moralnim dilemama i grižom savjesti, čak i ako se radi o običnom odlasku u bioskop ili nekim aktivnostima u slobodno vrijeme", objašnjava Bruns.

A takvo ponašanje nikome ne pomaže. „Apsolutno je nužno da članovi porodice nađu put kako bi se sami napunili energijom."

Prevelik i nesebičan angažman brzo se može pretvoriti u suprotnost, to zna i Šreder. Njegova partnerka Simone Burman (ime promijenjeno) dobila je dijagnozu raka cerviksa 2010. „Primijetio sam kako mi je to bilo izuzetno naporno. A kad sam i ja dobio dijagnozu raka, uvijek sam svoju partnerku opominjao da ne dolazi svaki dan u bolnicu. Ona me, po mom mišljenju, prečesto posjećivala. Jednoga dana je došla do svojih granica i psihički se slomila."

Simone Burman je imala karcinom grlića materice. „To je bio brzo rastući tumor i tri puta sam operisana", kaže 55-godišnja Simone. „Uklonjeni su mi materica i djelovi vagine." Od tada više nema rak. Boravak u bolnici ona je potpuno drugačije doživjela od svog partnera. „Za mene su bile jako važne česte posjete. Imati podršku i jednostavno znati da je tu neko za mene."

Rak ostaje bauk

Veoma brzo nakon dijagnoze pokazuje se čitav spektar osjećaja. Ne samo strahovi, bijes i osjetljivost, nego i tuga, kaže Bruns. „To je tuga zbog gubitka zdravlja, koje su ljudi imali prije oboljenja." Prije dijagnoze je većina njih svoje zdravlje doživljavala kao nešto što se podrazumijeva.

pročitajte još: Ambiciozan plan: EU želi da pobijedi rak

U međuvremenu su mogućnosti liječenja mnogo bolje, mnoge vrste raka mogu da se izliječe. „Ali ostaje osjećaj nestajanja i umiranja. I mnogi se, naravno, boje da njihova bolest neće biti izliječena, da će se vratiti i dovesti do smrti", kaže Bruns.

Oboljele od raka uvijek ohrabrivati – to je jedan od glavnih zadataka psihoonkologije. „Često se radi jednostavno o tome da ljudi ne budu prepušteni sami sebi i da ih jednostavno saslušate."

Pritom nema nekih strogih pravila, kaže Šreder. „Razgovori su se jednostavno događali, u zavisnosti od dana. Počinjali su recimo tako da je gospođa Bruns pitala: 'Kako se danas osjećate? Šta je danas u planu?' I onda čovjek jednostavno počne da priča."

Psihoonkologija mora dobiti veći značaj

Više pažnje pokloniti psihološkim aspektima oboljelih od raka, integrisati ih u terapiju od raka i poboljšati uslove širom svijeta, to su neki od ciljeva Međunarodnog psihoonkološkog društva IPOS.

Ta organizacija, sa sjedištem u Torontu i Njujorku, osnovana je 1984. Zalaže se za to da psihoonkologija širom svijeta postane obavezni dio terapije oboljelih od raka. U tome bi trebalo da pomognu međunarodna partnerstva i razna interesna predstavništva – ali i intenzivno naučno istraživanje. Jer radi se o milionima ljudi. Samo 2020. je više od 19 miliona ljudi u svijetu oboljelo od raka, objavila je međunarodna agencija IARC (International Agency for Research on Cancer).

IARC procjenjuje da će se broj umrlih od raka, koji je 2020. iznosio 9,96 miliona, do 2040. skoro udvostručiti. Tim važnije je da svuda budu ponuđeni psihoonkološko savjetovanje i terapija. Brige i strahovi su slični bez obzira da li su oboljeli u Africi, Aziji ili Evropi i bez obzira o kojoj vrsti raka se radi.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.