Rade Šarović

Ignorisanje naučne misli, skepticizam i ekologija bez edukacije

Nova, antiintelektualna praksa u Crnoj Gori, po kojoj se jednostrano ignorišu znanja univerzitetskih profesora, stručnjaka iz prakse ili cijelih obrazovnih programa, predstavlja ne samo gubitak dragocjenog naučnog kapitala, već i simptom dublje krize u odnosu društva prema ekološkom znanju i struci. Na prvi pogled, ova činjenica može djelovati ironično i razočaravajuće.

Piše: Rade Šarović

Živimo u vremenu kada su ekološki izazovi, od klimatskih promjena do gubitka biodiverziteta, najurgentniji u modernoj istoriji čovječanstva, a ljudi čija znanja pokušavaju da ignorišu ili obesmisle, ključ rešenja za iste.

Međutim, ovo nije samo ironija, ovdje se možda krije i sistemski uspostavljena šira institucionalna etika crnogorske ekološke politike.
　　　　
Kako je još davno primjetio Mišel Fuko: „znanje i moć su neraskidivo povezani“, pa se zanemarivanje i obesmišljavanje stručnih inicijativa može tumačiti i kao namjeran pokušaj da se marginalizuje naučni autoritet u korist površanih i populističkih narativa.

Primjera radi, znatno je jednostavnije regovati jednostrano, obesmisliti mišljenje EPA komisije i ignorisati stručni tim sa UCG, nego tražiti kompromis i odgovorno se suočiti sa rešavanjem ozbiljnih ekoloških problema u Zeti.

U isto vrijeme, znatno je politički profitabilnije forsirati podatke o povećanom broju prodatih ulaznica u NP Skadarsko jezero, nego analizirati relevantna istraživanja koja se odnose na zagađenje vode i postepen nestanak endemskih vrsti na tom istom području.

Dakle, u Crnoj Gori je uvijek praktičnije bilo afirmisati populistički narativ i informacije koje omogućavaju brzo kreiranje zelene iluzije djelovanja (bez stvarnog suštinskog značaja), nego tolerisati akademski diskurs koji ogoljuje oportunizam i unosi transparentnost i rigoroznost u proces koji mu je povjeren.

Sa druge strane, moramo biti realni i priznati da navedeni politički diskurs nije samostalno proizveo opravdan skepticizam stanovništva Zete (prema postrojenju koje bi trebalo da se gradi na teritoriji njihove opštine).

Ovdje je prisutno više različitih faktora od kojih su najznačajnije: izraženo nepovjerenje u institucionalni poredak Crne Gore, neadekvatna praksa prostornog planiranja i nedostatak obrazovno-informativnih programa na polju ekologije.

Da smo u protekle tri decenije imali kredibilan državni aparat, prostorni plan sa autoritetom (da usmjeri razvoj društva) i metodički razvijenu ekološku pismenost, ovo nepovjerenje ne bi bilo na nivou na kojem je danas.

Međutim, od vremena kada smo deklarativno postali Ekološka država mi smo većinu infrastrukturnih projekata i obrazovnih programa u ekologiji redukovali na politički marketing i komunikaciju linearnog tipa ”informisanja odozgo”.

Na taj način smo ekološke inicijative i edukaciju pretvorili u političku praksu, zbog koje danas mjesni odbori, umjesto akademske zajednice raspravljaju o svrsishodnosti i karakteristikama ekoloških postrojenja.
　　　　

Dakle, kombinacija poluinformisanosti, skepticizma i populizma po pravilu lako proizvodi teoriju zavjere, narativ o prijetnji i zeleno pranje, te vrlo brzo zadovoljava trenutne interese političkih elita.

Sa druge strane, stručni i edukativni programi moraju ostati na svojim pozicijama i permanentno apelovati na strpljenje, dijalog, naučne resurse i suočavanje sa neugodnim činjenicama (kojih je oko navedenog projekta u Botunu zaista veliki broj i koje ne treba ignorisati).

U tom kontekstu ni akademska zajednica više nema luksuz da bude neutralna (niti smije biti marginalizovana), jer budućnost ne pripada samo političarima, već i onima koji iskreno vjeruju da „edukacijom mogu sačuvati i promijeniti svijet“ (H. Arent).

(Autor je redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore)