[ Autor je novinar, Vladan Jeknić ]

Kad raste flota, neka raste na onom što je ponos - more zna svoja imena

Objava o početku izgradnje dva patrolna broda za potrebe Mornarice Vojske Crne Gore predstavlja rijetko ohrabrujuću vijest iz sfere odbrane i bezbjednosti. U vremenu kada institucije često grcaju u improvizaciji, a javna politika djeluje reaktivno umjesto strateški, najava novih brodova – rezultat višegodišnjih pregovora i međunarodne saradnje – zaslužuje svaku pohvalu.

Modernizacija, ili je možda bolje reći podizanje iznova, vojne flote nije samo simbol tehnološkog napretka. To je, ma kako to da nam strano zvuči, izrazito značajan poduhvat koji istovremeno znači i izgradnju povjerenja u državu. To je poruka da Crna Gora nije samo prostor kroz koji se prolazi, već zemlja koja ima puls. S te strane, posao države – barem ovoga puta – zaslužuje svako priznanje, počev od ministra vojnog, Dragana Krapovića, pa dalje redom svakom ko je zaslužan.

Ali upravo zato što je ovaj čin važan, tim više boli površnost izbora imena za ta plovila. Odlučeno je, naime, da se brodovi zovu „Petar I Njegoš“ i „Petar II Njegoš“.

Velika i značajna su ta imena van svakog poimanja, možda i njaznačajnija, imena crnogorske istorije. Ipak, postavlja se pitanje: da li je to pravi simbolički jezik za pomorsku flotu jedne mediteranske zemlje, bogate pomorskom tradicijom?

Ako brod nosi ime, ono mora da plovi. Mora da ima težinu u svijetu mora, da odzvanja kroz istoriju, kroz morske bitke, trgovinske puteve, istraživačke poduhvate. A Crna Gora - zahvaljujući naravno Boki Kotorskoj - ima takva imena. Imamo Iva Visina, koji je na jedrenjaku Splendido oplovio svijet, imamo Matiju Zmajevića, koji je komandovao ruskom Baltičkom flotom i ostavio neizbrisiv trag u pomorskoj istoriji Evrope. Tu je i Marko Martinović, čiji je dom u Perastu bio škola za plemstvo i oficire. Tu su i drugi, ne manje važni i slavni. Pa toliko ih je značajnih i legendarnih, poput Petra Želalića ili Petra Zambelića, Stevana Vukotića, Marka Vojnovića, da je prosto nevjerovatno da se opet, krajnje nelogično, okrećemo neinventivnosti, umjesto da veliki čin nagradimo velikim imenom!

Pomenuti velikani pomorske istorije su ne samo kapetani i admirali – oni su simboli spoja duha i mora. Njihova imena su već istorijski brodovi.

Zato ne treba da se bavimo imenima na bazi patriotskog automatizma.

Petrovići Njegoši su temelj naše moderne državnosti. Ali nisu bili ni moreplovci, ni brodograditelji, ni admirali. Njihova moć bila je u riječi, u duhovnoj vertikali, u unutrašnjem uređenju. Njihovo je bilo nešto drugo, ali ne i brod.

Pomorska tradicija Boke nije ni usputna ni sentimentalna stvar. Ona je resurs identiteta, resurs ugleda i most prema Mediteranu. Boka je, uostalom, Crnoj Gori vjekovima bila kapija u svijet.

Ako već gradimo mornaricu, onda je nužno da prepoznamo i istaknemo one koji su je stvarno gradili prije nas. Zato, neka naša flota nosi imena koja ne samo da zaslužuju da se pamte – već i da se sa ponosom izgovaraju u svim lukama svijeta.

Da sam ja, kao što nisam, kum ovim brodovima, jedan bi se zvao Matija Zmajević, a drugi Petar Želalić. Jer brodovi ne plove samo morima. Plove i kroz istoriju, i kroz sjećanje. A neadekvatno ime – to je jarbol bez zastave.

Autor je novinar, Vladan Jeknić