Tufik Softić

Berane

Milionski posao propao, odgovornih nema

Afera "Bavarke" nakon dvije i po decenije izgleda da je potpuno pala u zaborav, a zbog činjenice da od dvije hiljade uvezenih rasnih krava iz Njemačke od kojih je najveći broj uginuo, niko nikada nije pozvan na odgovornost.

Nakon toliko vremena i masovnog uginuća uvezenih goveda do danas nema preciznih podataka ni izvještaja o tome šta je bio uzrok njihovog propadanja i pomora. Izvjesno je samo da je taj broj grla, koji je trebalo da popravi stočni fond, posebno na sjeveru Crne Gore, potpuno desetkovan i da su direktne i indirektne štete bile neprocjenjive.

Tako, na primjer, od šesnaest dodijeljenih na području Andrijevice, samo nekoliko godina kasnije nije više bilo ni jedne, dok od dvjesta pristiglih u Berane, na polimskim pašnjacima ostalo je tek dvadesetak. Vjerovalo se da je slična situacija bila i u drugim gradovima na sjeveru.

Ono što je sasvim sigurno je jedino to da krave nisu umirale od „čežnje i melanholije“ za dalekom Njemačkom, odnosno da je bez sumnje uzrok njihovog uginuća bio ljudski faktor.

Mnogi vjeruju da su dvije ključne stvari bile zapuštanje u periodu dok su zakonski provodile vrijeme u karantinu odmah nakon dolaska, i kasnija dodjela ljudima koji nijesu bili u stanju da održe ni kokoške, a kamoli da se staraju o njemačkim kravama naviknutim da se hrane „sa salvetom oko vrata“.

„Osnovni kriterijum prilikom njihove dodjele trebalo je da bude to da vlasnik ima dobru štalu i da već drži makar tri krave. Na području čitave opštine Berane takvih domaćina bilo je pet. I slovom i brojem. Sve je govorilo da taj projekat nije imao uslova da se realizuje. Ali krave su, ipak, dodjeljivane ljudima koji nikada prije nijesu držali stoku i koji nijesu imali elementarnih uslova da ih smjeste. Kada je jedan njemački veterinar došao u inspekciju i kada je obišao neke od vlasnika i vidio u kakvom su krave stanju i gdje se drže, samo se uhvatio za glavu. Njemcu je, tada, bilo teško objasniti da je odlučivala partijska, a ne domaćinska podobnost", prisjeća se za Portal RTCG jedan od vlasnika.

Oko dvije hiljade bavarki pristiglo je početkom 1999. godine. Prešle su dalek put, preko Italije i Jadrana, do brdovitih i hladnih predjela na sjeveru Crne Gore. Od najsavremenijih farmi, do štala u kojima zimi zviždi sa svih strana.

Manji broj ih je ostao nešto južnije, u okolini Podgorice i Nikšića. Stigle su kao donacija, a prodavane su kreditno po dvije i po hiljade tadašnjih njemačkih maraka.

Mlade bavarke došle su osjemenjene i spremne samo da se dobro udržavaju, onako kako su hranjene u Njemačkoj. Makar pet kila kvalitetnog sijena u toku dana uz dodatak stočnog brašna i koncentrovane hrane. Upravo je, međutim, toga nedostajalo. I u karantinu i kod domaćina.

"Ljudi jednostavno nijesu mogli da shvate da bavarka nije mogla da se izdržava kao domaća krava. Kada sam došao u karantin, koji je za Berane bio na Lisijevom Polju, zatekao sam jednu stravičnu sliku. Krave od petsto kila izgubile su za kratko vrijeme pola težine. To je bila tuga gledati. Tako je makar bilo pred kraj, kada sam ja stigao. Ostalo ih je bilo dvadesetak. Kaiševima su ih podizali na noge i na traktore. Ja sam uzeo dvije da tu ne uginu. Jednu sam uz dobru njegu uspio da povratim, dok drugoj nije bilo spasa. Ta koju sam uspio da održim, to je zlata vrijedno. Bez ikakvih problema davala je dvadesetak litara mlijeka dnevno i brzo otelila dva teleta", priča naš sagovornik.

On vjeruje da je jedan od glavnih krivaca za takvo stanje krava preduzeće koje je bilo zaduženo da ih održava dva mjeseca u karantinu, za vrijeme dok su vršena ispitivanja na razne moguće bolesti.

„Ljepota ih je bilo gledati kad su stigle. Priče o ludim kravama u to vrijeme – to su bile najobičnije gluposti. Bavarke su bile zdrave, ali dok su potrajala ispitivanja, vađenja krvi i vakcinisanja, zapuštene su i propale tu u karantinu. Umjesto najkvalitetnijeg sijena, zašta je dobijalo novac, jedno od bivših preduzeća nastalih nakon raspada Agropolimlja, kojem je povjeren posao njihove njege u karantinu, kupovalo je sijeno najgoreg kvaliteta. Bogami je i raznošeno. Bila je glupost što su tamo zadržane. Mislim da je bila namjera da se tamo napravi jedna mini farma. Kad to nije uspjelo, onda su dijeljene. Ne znam kako je bilo u početku, ali ono što sam ja zatekao tamo, bila je mnogo ružna slika", prisjeća se on.

Prema njegovim riječima neki su iskoristili situaciju i političku priču koja se tada podigla, da krave ne plaćaju i ne vraćaju kredite.

„Ali ja vam kažem, samo je trebalo držati kako treba. Uz krave smo dobijali i prospekte i uputstva za njihovo držanje. Ja sam bio zadovoljan. Neke su davale i trideset litara mlijeka dnevno“, kaže sagovornik našeg portala.

Veterinari su objašnjavali da je najčešća dijagnoza kod bavarki bila "gladni sterilitet", odnosno atrofija jajnika usljed slabe ishrane i neadekvatnog držanja. Ukazivali su da je to za posljedicu imalo neplodnost, ali da nije moglo biti i uzrok tako masovnog uginuća.

Spisak onih koji su tada dobijali po dvije, tri, pa i četiri krave, a koju godinu kasnije nisu imali nijednu, nije bio mali.

Indirektne štete su bile nemjerljive i ogledale su se u stočnom prirastu koji je izostao i koji je geometrijskom progresijom trebalo već za nekoliko godina da bude više nego značajan. Ogledale su se i u tonama mlijeka koje je taj planirani, a izostali stočni prirast trebalo da donosi. Na kraju, ili na početku, ogledale su se i u uzetim i preprodavanim kravama, a nevraćenim kreditima. Uz otpisivanje.

Ljudi su tada ćutali, a bavarke nisu znale da progovore. Da su znale imale bi šta da kažu o tome ko se okoristio u lancu realizacije projekta "osjemenjenih junica" i o tome gdje su i na kojim livadama pohranjivani ostaci uginulih krava i kod kojih "domaćina". Koliko ih je „uvenulo“, a koliko završilo u sušnicama i u klanicama.

Taj zaboravljeni slučaj pomene još samo po neki veterinar koji se toga sjeća, mada negdje sasvim sigurno postoje dokumenta u vezi sa ovim propalim projektom i enermnom štetom koja je nastupila.