M.V.

PANEL

Uloga školskih psihologa i pedagoga mora biti veća

Emocionalna inteligencija je pitanje budućnosti i cjeloživotnog učenja, a odgovor na izazove današnjice je u emocionalnoj pismenosti, koju obrazovni sistem mora posmatrati kao potencijal iz kojeg se mogu napraviti promjene u školi, karijeri, porodici. To je saopšteno na panel diskusiji „Znanje sa svrhom - uloga emocionalne inteligencije u obrazovnom procesu, koju je organizovao Savez građana CIVI.

Kako je rekao dr Željko Trebješanin, psiholog i univerzitetski profesor, emocionalna inteligencija može se razvijati i u porodici i u školi, a da će to imati pozitivni uticaj na cijelo društvo.

"Emocionalna inteligencija je stvar budućnosti, jer živimo u vremenu digitalne revolucije, u kojem je izmijenjen svijet više nego hiljadu godina ranije. Nikada se stvari nisu mijenjale tako brzo kao što se mijenjaju sada. Nastaju neka nova zanimanja a neka znanja postaju nebitna, zato su sada više nego ikada potrebne neke socijalne vještine, samopredstavljanje, aseptivnost, upravljanje ljutnjom, a u osnovi tih vještina je emocionalna inteligencija“, rekao je Trebješanin, prenosi PR Centar.

Po njegovom mišljenju, neophodno je imati svijest o emocijama, da razumijemo svoje ali i emocije drugih, da upravljamo našim odnosima i da svoje ideje umijemo da predstavimo na najbolji način, da rješavmo konflikte, da budemo u timu dobri saradnici .

“To znači da imamo otvoren um za nove stvari a onaj koji to ne shvati gubi trku, zaostaje i ne može da se nosi sa svijetom koji se neprestano mijenja. Ne mogu se usvojiti ova znaja ni vještine ukoliko nemate socijalnu inteligenciju. Čovjek je majstor za samoobmanu i problem nastaje kada to ode predaleko, a društvu su podcijenjene emocije još od prosvjetiteljstva kada se uzdiše razum, a emocije zapostavljaju. Mi imamo problem da ne poznajemo svoje emocije, naše samoposmatranje je zakrivljeno i ne vidimo ono što kod nas nije dovoljno dobro, ono što Jung naziva 'sjenka“, rekao je Trebješanin.

Smatra da tamo gdje je tradiocionalno vaspitanje, na selu, djeca imaju ozbiljan odnos preme školi, poštuju autoritete, nastavnike i tamo je nezamisliovo ono što se dešava u gradu.

Po njegovom mišljenju tu ulogu imaju mediji, jer "nažalost mediji generišu naslje i djeca imaju uzore koji su nasilini i izloženi su sistemu koji ne samo da dopušta nasilje već ga i nagrađuje“.

On podjeća da istraživanja kažu da dijete od 12 godina vidi u svom životu oko 100.000 nasilnih činova, i tako snižava prag nasilja. A u fiktivnom i svijetu video igrica djeca polako gubite smisao za realnost i interakciju sa vršnjacima.

„Što imate manje empatija biće više nasilja i obratno, to je zakonitost. Žrtve nasilja nemaju dovoljno razvijenu emocionalnu inteligenciju da na vrijeme opaze i prepoznaju da taj koji im se približava može da ih ugrozi, a i samo nasilnik koji ima pogrešnu socijalnu percepciju, često je i sam bio zlostavljan, i po pravilu je žrtva nerazvijene socijalne inteligencije”, objasnio je Trebješanin.

Po njegovom mišljenju, obrazovni sitem se nalazi pred velikim izazovom, jer danas informacije mogu da se nađu kao nikad do sada, za ono što je nekad trebalo više enciklopedija i rječnika danas je potrebno samo dva klika.

“Ono što bi škola trebalo da radi je da nauči djecu da misle logično, kritički i da misle kreativno. Mislim da se još dovoljno ne shvata da nema kuplje robe od znanja, ali funkcionalnog znanja koje može da se upotrijebi”, jasan je Trebješanin.

Psiholog i psihoterapeut, Žarko Ivanović, kaže da kada govorimo o emocionalnoj pismenosti govorimo o pozitvno usmjerenim emocijama, o razvoju i kontaku sa emocijama.

„Emocionalna pismenost je usmjerena na kontak sa emocijama i cjeloživotni razvoj jer za razliku od kognitivne inteligencije gdje imamo jednu vrstu datosti, emocionalnu možemo razvijati tokom cijelog života i organizacije i kompanije su to prepoznale“ , rekao je Ivanović.

Po njegovom mišljenju učenje emocionalne pismenosti je potencijal sa kojim se kroz obrazovni sistem može napraviti puno i baš tu, po njegovom mišljenjum, leži odgovor na sve ono što se savremenom čovjeku dešava .

„Najveća greška je nebavljanje sobom, mnogo smo više okrenuti istraživanju svemira, a mnogo manje istraživanju unutrašnjeg svemira i kulturološki mnogo smo više okrenuti spolja nego unutra“ , rekao je Ivanović.

Poručuje da ukoliko nismo sebi dali priliku da se upoznamo i zavirimo u taj unutrašnji svemir mi ćemo vrlo vjerovatno praviti mnoge greške u komunikaciji, uspostavljanju kontaka i otvorenosti, jer zbog nepoznavanja sebe mi griješimo, zato je ključno da naučimo da prepoznamo emociju, da je uvažimo i da dođemo do toga što ona zapravo jeste i koja je njena svrha“.

„Zadatak je na svima nama da svako u svom polju djelovanja razvija emocionalnu pismenost najprije kod sebe a onda kod drugih, jer to je potencijal iz kojeg autentično možemo da pravimo promjene u školi, karijeri, porodici“, rekao je Ivanović.

Jasan je u ocjeni da u našem obrazovnom sistemu postoje pojedinci koji baš dobro rade svoj posao, ali i da „rezultati govore drugačije i djeca nam šalju jasnu poruku kakvo je naše obrazovanje, škola im je postala dosadna i ona je nihova trauma.“

Po njegovom mišljenju odgovornost je na obrazovnom sistemu, i zato je nastavnicima potrebna dodatna nova i drugačija vrsta edukacije, znanja koja primjenjuju su zastarjela i njima je potrebno da nauče i razviju nove vještine kako bi to mogli da ponude djeci.

“Ta znanja postoje, nije potrebno da smišljamo nešto novo, da bi probudili nove potrencijale kod generacija koje dolaze i kako bi se onda razvijali u drugom pravcu”, zaključio je Ivanović.

Nataša Damjanović, predstavnica Direktorata za predškolsko i osnovno obrazovanje i vaspitanje, smatra da je uloga nastavnika da stvori ambijent u kojem će učenici moći da iskažu svoje mišljenje i emocije, da pitaju i traže pomoć, a da je nastavnik tu da pruži tu pomoć i podršku.

Ona smatra da uloga školskih psihologa i pedagoga mora biti veća, da se aktivnije uključuju u rješavanje konflikata, a da roditelji moraju načiti da slušaju djecu, da teže rješavanju problema, a ne da traže krivca, „da djecu savjetujemo, a ne da osuđujemo i da gradimo povjerenje, uloga i rodtelja i nastavnika je da ih pripremimo za život“.

Iz svog pedagoškog iskustva Damjanović zaključuje da postoje karakateristični obrasci ponašanja za djecu iz seoskih i gradskih sredina.

„Djeca iz seoskih sredina imaju visook nivo ematije i povezanaosti, ona u školu dolaze srećna i raspoložena imaju želju da uče i poštuju nastvanika, te koriste svaku priliku za drženje i slobodno vrijeme provode vani, a malo koriste mobilne telefone i imaju bolje socijalne vještine. Djeca iz gradsih sredina se suočavaju sa dosta izazova i obaveza, imaju manje vremena za druženje traže sebi sličnog u materijalnom smilu i tako sebi sužavaju krug prijatelje, a njihova je emocionalna dinamika baš kompleksna i to uglavnom zbog izloženosti tehnologiji i digitalnom svijetu „ rekla je Damjanović.

Mirjana Maslovar koja je moderirala događajem je podsjetila da CIVIS pokreće teme od značaja za kreiranje i ukorenjivanje vrijednosti na kojima počiva zdravo, demokratsko, građansko, emancipovano društvo i društvo socijalne pravde.

„Ovim panelom želimo da napravimo otklon od floskula koje tako često čujemo: ZNANjE je moć, ljudi su najveći kapital jednog društva, znanje pokreće svijet kao i sveprisutne teze da se većina problema u našem tranzicionom društvu direktno ili indirektno tiče sistema obrazovanja. Mi idemo nekoliko koraka dalje. Ne zagovaramo reformu obrazovanja reforme radi. Pokušavamo da uđemo u srž sistema i nađemo arhimedovsku tačku ili tačku preokreta“, rekla je Maslovar.

Kazala je da reforma obrazovnog sistema treba da promijeni paradigmu u pristupu obrazovanju.

“Pristup obrazovanju po mjeri vremena u kome živimo, podrazumijeva usvajanje znanja sa svrhom, a ne znanje radi znanja, brigu o emocionalnom blagostanju pojedinaca i opštoj dobrobiti za društvo. Bez razvoja emocionalne inteligencije i kompetencija to se ne može desiti“, jasna je Maslovar.

Vjeruje da ne postoji osoba koju nijesu zabrinuli nalazi Piza istraživanja, ali i nekih drugih istraživanja koje su radili UNICEF i UNDP, a koja zaključuju da je svaki drugi učenik u Crnoj Gori funkcionalno nepismen, a da je za skoro 80 odsto mladih, život u školi i na fakultetu stresan.