Igor Pejović [ TVCG ]

LIZAVETA IZ BJELORUSIJE

Umjesto Kanade izabrala Crnu Goru i nije se pokajala

Umjesto u Kanadu, Bjeloruskinju Lizavetu Maksvinu i njenu porodicu sudbina je ipak dovela u Crnu Goru, gdje već duže od 10 godina živi, radi i studira. Ne kaje se što je ostala i ne namjerava da ode. U Crnoj Gori je, kaže, srećna i osjeća se kao u rodnoj Bjelorusiji. Naučila je jezik, zavoljela našu kuhinju, prihvatila je i neke naše navike i običaje. Zbog posla i studija ne ide često u Bjelorusiju, ali dolaze joj prijatelji koji su oduševljeni Crnom Gorom i njenim ljepotama. O životu u Crnoj Gori govorila je u emisiji Mladistan na Televiziji Crne Gore (TVCG).

Iako bi se mnogi možda prije opredijelili za život u Kanadi, Lizaveta i njena porodica su izabrali Crnu Goru. Presudila je, kaže, škola.

“Kad sam počela u školu odmah smo primijetili razliku nastave u Bjelorusiji i u Crnoj Gori. Ovdje djeca imaju više pažnje i razumijevanja od strane profesora. Kad sam došla to je bio početak decembra i ja sam dobila deset jedinica, osim fizičkog i likovnog, ali profesori su rekli OK, ne brini se, mi ćemo da ti pomognemo. I za mjesec dana, za čitav raspust ja sam naučila jezik i nakon toga sam došla u školu i profesori su mi pomagali da se snađem. Bila sam oduševljena kad sam vidjela da su profesori kao prijatelji. Razredna da nas zagrli, da popriča sa nama na razne teme”, prisjeća se Lizaveta, inače studentkinja Fakulteta za ekonomiju i biznis Univerziteta Mediteran.

Mnogo joj je lakše bilo da se navikne na Podgoricu u odnosu na Tivat, gdje inače živi, “jer se ovdje osjećam kao u svom gradu Moguljovu, ima više ljudi, veći je grad, možeš da baviš čime hoćeš”.

Govoreći o tome koliko joj bilo teško da se navikne na naše običaje i navike, odgovara: “Meni je bilo teško da se opustim prvo, zato što čak ovdje ako negdje kasniš onda je to u nekim slučajevima OK, u Bjelorusiji baš moraš na vrijeme da dođeš. Npr, ako zakasniš na neku aktivnost u školi onda se pokreće proces, zovu roditelje. Ovdje nije tako. Kasniš u školu, dobro je što si došao, uđi slobodno...i onaj strah je otišao da pričam sa ljudima, da mogu da vjerujem..”.

Vrijeme najviše voli da provodi sa društvom pored mora ili na Ivanovim koritima, a kada je u Podgorici onda bira Goricu...

Kad je u pitanju Bjelorusija navjiše joj nedostaje porodica, ali i prijatelji koji su tamo ostali: “Zahvaljujući tehnologijama svaki dan se čujamo i čak neki dolaze kod mene, pa ih ja upoznam sa svojim prijateljima ovdje, ali najveći nedostatak je rodbina i prijatelja”.

Ljudi u njenoj rodnoj zemlji ne znaju mnogo o Crnoj Gori, ali su zahvaljujući njoj saznali mnogo.

“Pogotovo su oduševljeni pejzažima ovdje kad ih voziš putevima. Bukvalno dođu da odmore, ima more, i bukvalno se oduševe kad dođu sat i po u planine, a tamo već hladnije i drugačija atmosfera. Ali ne dolaze sad često”, kaže Lizaveta.

Zbog fakulteta i posla ne ide često u Bjelorusiju, u Crnoj Gori ima sve što joj je potrebno, a od svih je veoma lijepo prihvaćena.

Crnogorski jezik je brzo naučila: “Naučila sam za mjesec dana, ali sam baš svaki dan učila, i pohađala sam kod svoje profesorke. Meni nije bilo teško da naučim jezik, mnogo mi je bilo lakše oko gramatike. Kako čujem tako se i piše, kod nas nije tako. Mnogo je lakše. Obožavam srpski, odnosno crnogorski jezik”.

Crnogorska kuhinja je, kaže, dosta slana, ali ima dosta mesa. Posebno je zavoljela domaću kobasicu, što u Bjelorusiji nije jela. Kad god ima prilike ode do Kolašina ili Žabljaka, jer je zavoljela sjever Crne Gore.

Nije se pokajala što je ostala u Crnoj Gori i jako je srećna zbog ljudi koje je upoznala: “Sve lijepo i što mi je dovoljno da budem srećna imam ovdje. Ako sam ja srećna, onda nema što da mislim što bi bilo da sam otišla, ili ne.”

“Za mene je to sad druga maternja zemlja. Ovdje mnogo koga znam, znam gradove, osjećam se super kao kod sebe kući”, zaključuje Lizaveta.