Tufik Softić

BIVŠA FABRIKA CELULOZE

Arhiva nestala, radnici ostaju bez potraživanja

Nekoliko radnika bivše fabrike celuloze i papira obratilo se ovih dana državnim institucijama da pokušaju da uđu u trag arhivi ovog nekadašnjeg privrednog giganta, u namjeri da ostvare neka svoja prava ili finansijska potraživanja iz perioda dok je fabrika radila. Arhiva je nestala a krajem decembra stupaju na snagu zakonska rješenja prema kojima zastarijevaju sva nekadašnja finansijska potraživanja iz perioda prije 2020. godine.

Kroz ovu fabriku, za četiri decenije od njene izgradnje 1963. pa najprije do zatvaranja u AB revoluciji 1989. godine, kao i nekoliko godina od 1997. do 2004. godine, nakon čega je bila privatizovana, prošlo je oko petnaest hiljada radnika.

"Arhive i pisanog traga o tome više nema. Mnogi neće moći da ostvaruju neka elementarna prava ako je dokumentacija uništena ili joj se ne uđe u trag, zašta sada nema nikavih izgleda“, kazala je grupa radnika Portalu RTCG.

Bišvi radnici ističu da slučaj nije rasvijetljen ni do danas i da se oni zbog toga suočavaju sa ozbiljnim problemima.

“Dokumentacija je, prema našim saznanjima, iznešena iz upravne zgrade i natovarena na kamion. Da li je završila na nekom od smetlišta ili je prodata otkupljivačima starog papira, ne znamo. Bilo kako bilo radi se o kriminalu”, kažu neki od njih.

Oni su podsjetili i da je najavljeno da sa krajem decembra stupaju na snagu zakonska rješenja prema kojima zastarijevaju sva nekadašnja finansijska potraživanja iz perioda prije 2020. godine.

Fabrika celuloze i papira je otvorena 1963. i radila je sve do 1989. godine, kada je zatvorena, odmah nakon AB revolucije. Potom je 1997. godine otvoren samo papirni blok, koji je opet otišao u stečaj 2004. Privatizacija nije uspjela, i vrlo brzo iz fabrike je počelo da se odnosi sve što vrijedi, od starog papira, do starog gvoždja.

Nestanak obimne dokumentacije prvi je tada prijavio bivši knjigovođa koji je u poslednjih trideset godina, nakon zatvaranja fabrike u vrijeme AB revolucije, bio radno angažovan da bivšim radnicima fabrike celuloze i papira izdaje neophodne papire.

On je slučaj prijavio, ali je rekao da ima utisak da se sve to zataškava, kao da se radi o potpuno nevažnoj stvari.

Iz policije su ranije saopštili da su slučaj nestanka arhivskog materijala iz nekadašnje fabrike celuloze i papira predočili Područnom organu za prekršaje i da je nakon toga, na osnovu Zakona o arhivskoj djelatnosti, radi daljeg postupanja predmet proslijeđen Državnom arhivu.

Jedino što je mogla uraditi, tadašnja lokalna uprava u Beranama formirala je komisiju koja je uspjela da spasi i arhivira samo neznatan dio dokumenata. Oni su potom pretražili staru fabričku upravnu zgradu i sakupili nešto dokumentacije koja je bila razbacana svuda.

“Ta dokumentacija je sklonjena pri opštinskoj arhivi. Radi se, možda, o nekih pet odsto od ukupne dokumentacije koja je pripadala ovoj fabrici, dok je sve ostalo nestalo”, kazao je jedan od bivših ranika.

Da je dokumentacija najvjerovatnije uništena nakon što je fabrika paira prestala da radi i upravna zgrada ostala prazna i neobezbijeđena, Portalu RTCG je potvrdio i jedan od tadašnjih visokih fabričkih rukovodilaca.

“Sasvim sigurno znam da je sve do završetka stečaja i privatizacije 2004. godine sve uredno čuvano. Šta se poslije dešavalo. To mogu znati samo privatni vlasnici”, rekao je ovaj sagovornik.

Po njegovom mišljenju, najvjerovatnije da su personalna dokumenta i ostala vrijedna finansijska dokumenta uništena, i time dovedeno u pitanje pravo jednog broja radnika na raznih prava, pa čak i prava na odlazak u penziju.  

Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala dvije hiljade ljudi, bila je prva je žrtva antibirokratske revolucije, odnosno prva fabrika koja je zatvorena u SFRJ 1989. godine.

Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi sa manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi, i danas sve više građana Berana smatra da je već tada pokazana mjera odnosa državnih vlasti prema ovom sjevernom gradu koji je nekada imao 10 hiljada radnika u privredi, dok se danas sa strahom čekaju rezulatati popisa i podatak koliko uopšte ima stanovnika.

Tada je uglavnom i opljačkana od temelja do krova, i njen celulozni dio ugašen za sva vremena. Onda je pred izbore 1997. godine otvoren papirni blok i zaposleno oko dvjesta radnika.

Samo sedam godina kasnije, polovinom 2004. i ova fabrika je uvedena u klasični stečaj.

Novi privatni vlasnik oslobodio se radnika, a potom rasprodao svu pokretnu imovinu, vrijedne mašine i opremu. Samo kratko vrijeme prostorije su bile pod obezbjeđenjem. Onda je i obezbjeđenje ukinuto i u krug fabrike, poslovnu zgradu i hale, mogao je ući ko kod hoće.

Ostao je bez pitanja odgovor da li je neko ušao sa namjerom da uništi arhivsku građu koja je bila u upravnoj zgradi, ili je u pitanju nemar.

Portal RTCG je pisao o tome da se polovinom ove godine doznalo kako su privatni vlasnici i biznismeni u Beogradu, porijeklom iz ovog kraja, braća Bojovići, prodali trećem privatniku čitav krug od 16 hektara zemljišta i sve hale, za samo pola akcije beogradskog preduzeća "Energoprojekt“.

Poslednji vlasnik se bavi reciklažom, ali je ostalo nepoznato u kojem periodu su nestala personalna dokumenta starih radnika.

Ako su otišla u stari papir, mnogi bivši radnici će zbog toga imati problema.