Tufik Softić

OSVRT

Sa visina, do dna

Nesrećna sudbina djevojčice na aerodromskoj pisti u Beranama, kada je jedan od maloljetnika koji su se trkali automobilima udario i usmrtio, ogolila je do kraja priču o tome kako je aerodrom, zapravo, slika propasti ovog sjevernog grada.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Javnost je tek sada u šoku i društvene mreže su se usijale, a ovo je ko zna koji po redu od saobraćajnih udesa sa tragičnim posljedicama na aerodromu. Mnogo više nego vazduhoplovnih. I niko do sada nije reagovao adekvatno. Da je blagovremeno regovano kako treba, i da loptica nije prebacivana iz ruke u ruku, da je pista zatvorena i saobraćajno blokirana već poslije prve nesreće, ne bi djevojčica koja se vraćala iz škole najkraćim putem imala tako zlu sudbinu. 

Nije pista u Beranama pravljena za ovakve stravične smrti, i nije to ono kao kada je Olga Šoškić, prva žena pilot u Beranama, poginula kada se srušila njena jedrilica. To je bilo nešto drugo i predstavljalo rizik letjenja. 

Ali, ko se više sjeća jedne heroj žene kakva je bila Olga. Sve je manje onih koji se sjećaju Ivangrada, fabričkih sirena i deset hiljada radnika u privredi samo u ovom gradu. Zbog privrede je aerodrom, tamo gdje je sada, i napravljen za civilno vazduhoplovstvo.  Da bi inženjeri iz svih krajeva SFRJ i inostranstva dolazili najkraće u ovaj sjeverni grad koji je bio treći po razvijenosti u Crnoj Gori.

Na taj aerodrom sletio je 1963. godine i tadašnji predsjednik Norveške Urho Kekonen da obiđe radnike iz te zemlje koji su gradili fabriku celuloze i papira, po standardima i ugledu na slične fabrike u njegovoj državi. To je prošlost koje se ni ja ne mogu sjećati osim iz priče i sa starih fotografija. Ali se zato vrlo dobro sjećam terase na pristanišnoj zgradi i šarenih suncobrana. Tu su Beranci izvodili svoje goste. 

Da li neko može da zamisli danas tu sliku i dimenziju grada u pravom smislu riječi. Sjedite na terasi restorana, ljeto je, pijete nešto hladno, odrasli kafu, i gledate polijetanje ili slijetanje aviona iz Beograda ili Ljubljane.

Iz moje generacije ima i onih koji pamte i vožnju tim avionima, a još stariji, koji su u to vrijeme bilo studenti, mogli su sebi da priušte i da za Beograd putuju avionom na fakultet.

Putanja slijetanja aviona iz Beograda bila je nekako nad mojom kućom, najbližoj Limu. Podigao bih glavu i znatiželjno posmatrao kako dolazi sa sjeverne strane i lagano odlazi uz rijecnu dolinu, da bi se negdje gore, podalje od grada, okrenuo i pripremio za slijetanje. Danju sam gledao te prelijepe avione, a noću sanjao cepeline kako bacaju slatkiše. Zvukovi i boje je ono sto nikada ne zaboravljate i što vas uvijek prati.

Pitao me je skoro neko, ali nisam mogao da se sjetim, kada je bio poslednji civilni let.

Onda je tadašnja vojska preuzela aerodrom, izgradila ga po najmodernijim standardima za to vrijeme i napravila tako kvalitetnu pistu koja i poslije četrdeset godina odolijeva zubu vremena i nemaru. Berane je postalo centar za obuku mladih pilota iz vazduhoplovne gimnazije iz Mostara. Nije više bilo civilnih letova, ali su školski avioni i jedrilice još dugo parali nebo nad gradom. Sve do raspada te moćne države. Njihovim odlaskom, pista je ostala pusta i neobezbijedjena.

Tada je počeo varvarizam. Aero dom je obijen i opljačkan. Pristanišna zgrada napuštena i prepuštena propadanju, osim jednog dijela gdje i sada povremeno radi restoran. Počela je i besprizorna pljačka aerodromskog zemljišta i gradnja kuća tamo gdje je to bilo nezamislivo. Niklo je čitavo veliko naselje u nedozvoljenoj zoni.

Onda su automobili ušli masovnije u naš život, a danas ih već ima toliko da jedino oni, nakon što je sve uništeno, ulicama daju sliku urbanosti. Ko je prvi počeo ne znam, ali pista aerodroma, duga dva kilometra i široka skoro pedeset metara, postala je idealno mjesto za testiranje maksimuma motora. Postala je mjesto za trke bijesne omladine, nerijetko i maloljetne, kao što se dogodilo u noći nedavne nesreće.

Slučaj djevojčice je upravo savremeni varvarizam i bahatost neiživljene omladine  kojima je neko dao volan u ruke, da sa automobilima bjesne po pisti i gradskim ulicama. 

Prorade kod nas starijih generacija emocije kada se pomene SFRJ. A opet, jasno je da od emocija i sjećanja nema ništa, ne možemo vratiti taj nivo razvijenosti Berana od prije pola vijeka. Ne možemo sada, što bi se reklo, ni prekrečiti koliko je tada napravljeno. Kao što ne možemo vratiti jedan mladi besmisleno izgubljeni život.

Ali šta možemo? Možemo da zaustavimo saobraćajno divljanje na aerodromskoj pisti, za početak. I nema tu mjesta za pitanje - kako. Vrlo jednostavno. Sankcijama. Najstrožim koje zakon propisuje. Ako se ne možemo vratiti na nebeske visine, možda se možemo početi podizati sa dna gdje smo se našli.