Тамара Гаврић

AL-AMMAR KAŠIĆ, PSIHOLOG

Odlaganjem obaveza ljudi kažnjavaju sebe, može se prevazići

Prokrastinacija ili odlaganje obaveza bez opravdanog razloga prisutna je kako među mladima tako i među starijima. Psiholog i psihoterapeut Al-Ammar Kašić za Portal RTCG objašnjava da u odlaganju obaveza ne postoji autentično zadovoljstvo jer smo svjesni da smo prevarili same sebe i da se time postiže samo privremeno olakšanje. Ističe da u nekim slučajevima možemo procijeniti da nismo dovoljno kompetentni da zadatak izvršimo ili da nam nedostaju ključne vještine da sa njim izađemo na kraj, te da prokrastinacija djeluje kao jedan od načina da se preovlada neka neprijatna ili stresna situacija.

Kašić objašnjava da je prokrastinacija obrazac samozavaravajućeg ponašanja u kojem kratkoročno postižemo neko olakšanje odlažući obavezu koju treba da završimo.

“Na praktičnom primjeru to izgleda kao filozofija života pod sloganom: “Sve što možeš danas, ostavi za sjutra!”. U psihološkom smislu, prokrastinacija se može razumjeti kao emocionalni problem, gdje se se neka situacija ili radnja odlaže zbog očekivanog neprijatnog ili bolnog propratnog osjećanja, a najčešće je riječ o osjećanju straha od neuspjeha ili od greške“, ističe Kašić.

Navodi da je prema nekim studijama prokrastinacija najzastupljenija početkom adolescencije i ranog odraslog doba, te da sa odrastanjem i sazrijevanjem počinje da jenjava.

Objašnjava da su razlozi za to najčešće bolje poznavanje sebe i ovladavanje sobom kao i bolje razumijevanje prolaznosti vremena i ograničenosti životnog vijeka.

Kašić ističe da mladi ljudi mogu da odlažu sve one stvari koje u njihovoj glavi počinju sa riječima kao što su “Moram da…”, “Važno je…” ili “Trebalo bi…”.

Navodi da to mogu da budu najrazličitije stvari, kao na primjer izrada domaćeg zadatka, pospremanje sobe, pranje suđa, raspremanje kreveta, odlazak na trening ili pregled kod ljekara.

"Suočeni sa zahtjevom da nešto mora da se uradi, ljudi umiju da budu vrlo krativni u smišljanju racionalizacija zašto i kako bi to “moranje” izbjegli, odlažući ga za kasnije. Tada nastojimo da izbjegavajuće ponašanje sebi i drugima opravdamo često pogrešnim uvjerenjem da će neki naredni put to što mora da se uradi biti lakše, da će biti jednostavnije, na neki magični način prijatnije, ili da ćemo biti mi jači, da ćemo u međuvremenu nekako postati bolji i spremniji za taj zadatak", navodi Kašić.

Objašnjava da, u nekim slučajevima to jeste tačno, kao na primjer kada osjećamo da smo umorni, iscrpljeni, nenaspavani i da našem tijelu je u tom trenutku potrebno da spava i odmara kako bi sjutra odmorni mogli da krenemo u rješavanje problema koji imamo.  

Međutim, ističe Kašić, ako razvijemo naviku da svaki put kada treba da se suočimo sa neprijatnim problemom mi krenemo da drijemamo, opsesivno jedemo ili skrolujemo pasivno i tupo po našem mobilnom telefonu, tada sebi ne činimo dobro.

"U postignutom odlaganju nema autentičnog zadovoljstva jer sve vrijeme znamo da smo prevarili sami sebe i da pošto nismo “platili na mostu, platićemo na ćupriji”. Time se postiže samo privremeno olakšanje, pošto problem nije riješen i sve vrijeme neodređeno ostaje prisutan u vazduhu, mislima, osjećanjima i tijelu, čekajući da bude uvažen i riješen", ističe Kašić.

Navodi da su brojni faktori koji utiču na razvoj prokrastinacije.

"Brojni faktori utiču na razvoj prokrastinacije i posmatrano kroz prizmu psihologije možemo reći da su svi oni u vezi sa našom teškoćom da se procesiraju neka neprijatna osjećanja. U nekim slučajevima možemo procijeniti da nismo dovoljno kompetnetni da zadatak izvršimo ili da nam nedostaju ključne vještine da sa njim izađemo na kraj. Kod mladih ljudi je često riječ i o nemanju samopouzdanja i povjerenja u sebe, svoje vještine i sposobnosti", objašnjava Kašić.

Ističe da prokrastinacija na taj način djeluje i kao jedan od načina da se preovlada neka neprijatna ili stresna situacija.

"Ako zagrebemo ispod površine često možemo da ugledamo strah od neuspjeha i kriticizma, preprušene u parališući i neplodni perfekcionizam", navodi Kašić.

Kako je kazao, ova pojava je upravo emocinalni problem iako tako ne mora da izgleda na površini.

"U psihološkom smislu, kada ljudi prokristiniraju, oni slijede svoja nesvjesna uvjerenja i nezdrave naučene stavove. Kada bismo ta uvjerenja is stavove verbalizovali, oni bi vjerovatno glasili ovako nekako “Samo naporan i težak trud se isplati”, “Ono što nam dolazi lako ne vrijedi”, “Uspijeh jedino validan ako se prije njega toga napatim i izmučim”, ističe Kašić.

Objašnjava da se često krivac za prokrastinaciju traži u odsustvu motivacije i dodaje da je potrebno da ponudimo sebi jedno novo razumijevanje tog problema.

"Motivacija jeste važan faktor, ali ni izbliza koliko je to odsustvo inspiracije. Motivacija varira iz sata u sat i prirodno je da kada u jednom trenutku osjetimo da nešto hoćemo da uradimo, već kroz neko vrijeme ta ideja nam može izgledati daleka i strana, jer se motivacija sa vremenom smanjuje. Realnost je da nekim danima smo više raspoloženi da radimo ili da učimo, a da drugim danima nismo i nećemo htjeti da budemo produktivni. U tim trenucima ne činimo sebi veliku uslugu manipulišući svojim osjećanjima kako bismo postigli zacrtani cilj. Ljudi koji prokristiniraju već su svjesni da su u problemu i manje-više od svih ljudi su mogli da čuju zašto je taj zadatak koji odlažu važan, šta bi to morali ili trebalo da urade kako bi problem riješili", navodi Kašić.

Ističe da u jedno možemo da budemo sasvim sigurni, a to je da ukoliko sebe emotivno izmanipulišemo da zadatak i uradimo, znamo da će to biti naporno i teško.

"Žrtvovaćemo čitav kreativni proces radi krajnjeg ishoda", navodi Kašić.

Ističe da je je korisnije pozvati sebe na iskrenost i postaviti sebi pitanje “Šta me pokreće?” ?

"Ako nas pokreće strah, onda je očekivano da se osjećamo nesrećno i uplašeno. Ako nas pokreće inspiracija, onda možemo da se zabavljamo pa čak i da kompleksne poslove obavljamo lako i jednostavno, dopuštajući sebi da u procesu uživamo. Kultura u mnogome oblikuje naš stav prema raznim pojavama, pa tako je i sa prokrastinacijom. U kulturi koja od nas traži da unaprijed imamo definisane planove i po nekoliko nedjelja ili mjeseci unaprijed, ili da sa samo 18. godina već znamo šta želimo da radimo do kraja života - djeluje mnogo opasno napraviti grešku, opustiti se, stati, odmoriti se, uživati", navodi Kašić.

Objašnjava da je rješenje problema prokrastinacije u drugačijem pogledu na situaciju, i pristupu koji je sa spoljašnje akcije usmjeren na otkrivanje unutrašnje inspiracije.

"Potrebno je da odvojimo vrijeme i da otvoreno i iskreno bez osuđuvanja ispitamo i preispitamo kako o toj temi promišljamo. Potrebno je da kroz taj proces ispitivanja sebe dođemo do naših skrivenih uvjerenja koja su u pozadini našeg ponašanja kako bi sebi mogli da ponudimo alternative. Kada prokrastiniraju, ljudi već znaju da “moraju” da preduzmu neku akciju, ključno pitanje jeste - zašto se to ne dešava? Kada nam je poznato zašto do preduzimanja akcije ne dolazi, lako je prevazići prokrastinaciju", ističe Kašić. 

Navodi da najčešće ljudi iskreno kažu da su lijeni ili da nisu dovoljno motivisani da bi preuzeli adekvatnu akciju.

"Ovakvi odgovori prisutni su od najranijeg perioda socijalizacije, od kućnog vaspitanja, školovanje i na nadalje kroz privatni i poslovni život. Međutim, ovakvi odgovori samo trenutno se čine da daju doprinos rješenju, jer kada se u njih zagledamo, mi vidimo da su oni samo pomogli da se bolje etiketiramo i zauzmemo za svoja trenutna ograničenja", kaže Kašić.

Ocjenjuje da u iskrenom, otvorenom i podržavajućem stavu prema sebi, možemo da vidimo da od ovakvog etiketiranja jedino što dobijamo jeste neprijatno osjećanje krivice, te da je ta krivica je tiha i uvijek prisutna u pozadini kod ljudi koji prokrastiniraju.

"Sa tim uvidom, bliži smo razumijevanju prokrastinacije kao emotivnog problema. Naša osjećanja koja su neprijatna stoje u pozadini našeg izbjegavajućeg ponašanja, a jedno od njih je i osjećanje krivice zbog kojeg ne možemo da se opustimo. Postavlja se pitanje zašto bismo sebe dovodili u situacije koje su za nas neprijatne, napete i povrijeđujuće ili zbog kojih bismo osjećali neprijatna osjećanja kao što je krivica? Odgovor se krije u razumijevanju da kada imamo neko neprijatno osjećanje, a ne znamo kako da ga procesuiramo, mi tražićemo dokaze da njegovo postojanje opravdamo", ističe Kašić.

Navodi da sva naša uvjerenja o sebi, o drugima i o životu - traže i dokaze da su “u pravu” kako bi se zadržala i opravdala svoje postojanje.

"U pozadini su nesvjesna uvjerenja na emotivnom planu, vidljiva kao nezdrava mentalna slika o sebi samima. Neka od tih uvjerenja, na primjer, mogu biti da nešto sa nama suštinski nije u redu, da nismo suštinski dovoljno dobri, da smo beskorisni, da nas je nemoguće voljeti, da nam ne pripada da budemo srećni i uspješni, da ne možemo da osjetimo zadovoljstvo ili da ne vrijedimo dovoljno. Kada imamo takva uvjerenja, smatramo da zaslužujemo da budemo kažnjeni, i tako otpočinjemo da sebe kažnjavamo neprijatnim osjećanjima kao što je krivica, osjećajući je jer smo odložili zadatke i obaveze koje znamo da moramo da izvršimo i obavimo", kaže Kašić.

Ističe da prokrastinirajući, ljudi zapravo povrijeđuju i kažnjavaju sebe živjeći svoja nesvjesna nezdrava uvjerenja.

"Prokrastinacija se prevazilazi radom na sebi i razvijanjem svojih potencijala i možda najvažnije njegovanjem zdravog samopoštovanja i saosjećanja. Kada možemo da vjerujemo sebi i da sebi ponudimo empatiju tada nemamo problem sa prokrastiancijom. Korisno je o prokrastinaciji razmišljati i kroz prizmu građenja odnosa sa budućim sobom.  U razumijevanju protoka vremena, možemo da prihvatimo činjenicu da sve naše sadašnje radnje imaju svoje posljedice direktno na našu budućnost u kojoj ćemo se naći i u kojoj ćemo u jednom trenutku živjeti", ističe Kašić.

U situacijama kada iznevjerimo sebe, jer smo ponovo odložili posao koji smo rekli da ćemo da uradimo, rješenje je, navodi Kašić, u preuzimanju odgovornosti za nastalu situaciju jer se nismo pojavili kada i gdje smo sebi rekli da hoćemo.

Ističe da je najgore što možemo da uradimo jeste da sebi ponovo damo obećanje bez pokrića, ignorišući da naše ponašanje ima posljedice.

"Sve što možemo da uradimo, možemo i da ne uradimo. Da li ćemo koristiti svoje prisustvo i moć, ili nećemo, pitanje je naše odgovornosti prema sebi samima i odnosa koji sa sobom želimo da imamo. Ako smo odgovorni prema sebi, postupamo sa poštovanjem prema obećanjima koja sebi dajemo, vremenom ćemo razviti vrline kao što je samopoštovanje i saosjećanje uz pomoću kojih ćemo moći da se orjentišemo i krećemo kroz život na najefikasniji način: smisleno, angažovano i zadovoljno", zaključuje Kašić.