AMERIKANKA U CRNOJ GORI

Mala ste, ali zemlja sa dušom

Želja da upozna našu kulturu i ljude ovog podneblja, dovela je dvadesetdvogodišnju psihološkinju Edi Jeni, iz Sjedinjenih Američkih Država, u Crnu Goru. Ona je, preko međunarodne hrišćanske organizacije CRU, doputovala u Podgoricu prošle godine, a za Portal RTCG je objasnila koje su razlike između Crne Gore i SAD, koliko je naš jezik zbunjujući za strance i kako je oduševio Bokokotorski zaliv.

''Između 190 zemalja izabrala sam Crnu Goru. Željela sam da upoznam kulturu vaše zemlje, iako ranije nijesam puno znala o vama, te sam proučavala istoriju i dešavanja na Balkanu. Ovdje sam bila kratko prije dvije godine, kako bih ''osjetila'' zemlju i ljude koji ovdje žive i odmah mi se dopalo'', rekla je Edi.

Kako je kazala, većina njenih prijatelja nije nikada čula za našu zemlju.

„Kada sam im rekla da idem u Crnu Goru, mislili su da treba da putujem u Južnu Ameriku ili Afriku. Jedan prijatelj je čak mislio da je Montenegro grad u saveznoj državi Vašington“, objasnila je Edi.

U našu zemlju je drugi put stigla u julu prošle godine i boraviće godinu dana, sa još jedanaest zemljaka. Kako kaže, brzo nakon dolaska je primjetila specifičnosti Crne Gore.

„U početku mi je bilo neobično što ljudi mnogo pješače i rijetko koriste gradski prevoz. Ali, Podgorica je mala, što ima prednosti. Kada sam došla u julu ovdje, sjetila sam se pojedinih ulica i kafića koje sam zapamtila tokom prvog boravka. Jako mi se dopada grad“, rekla je Edi.

Istakla je kako je bilo potrebno nekoliko dana da stekne osnovnu „sliku“ Podgorice, dok sada već prilično dobro poznaje grad, iako još uvijek uči detalje.

Kako je kazala, neobično joj je što se večina dešavanja odigrava u centru.

„Odrasla sam u predgrađu Klivlenda u Ohaju, na dvadeset minuta od centra grada, ali smo tamo išli otprilike jednom mjesečno. Sve potrebno smo kupovali i završavali u svom naselju“, objasnila je Edi.

U Podgorici je morala da se navikne na kupovinu u više marketa, jer često sve što želi da trguje ne može da nađe na jednom mjestu.

„U Klivlendu postoje ogromni marketi u kojima možete da nađete bukvalno sve šta vam treba. Ovdje sam morala da naučim gdje šta da kupujem, ali sam se brzo i na to navikla“, rekla je Edi.

Ona ističe joj nedostaju poznati američki brendovi poput Starbaksa ili Mekdonaldsa, iako njihove proizvode ne konzumira često ni kod kuće. Međutim, balkansko „odmaranje“ u kafićima i dugo ispijanje kafe je, za nju, bila prijatna promjena.

„Sviđa mi se što ovdje ljudi odvoje vrijeme i redovno se druže  u kafićima dok piju kafu. To je nešto što mi u Americi ne radimo često“, kazala je Edi.

Kako je objasnila, građani SAD imaju mnogo manje slobodnog vremena, posebno studenti, te se kafa najčešće pije „s nogu“ ili se u kafićima uči.

„U Americi smo se okupljali u kafeima kako bismo učili. Donesemo udžbenike, pijemo kafu i slušamo muziku dok obnavljamo gradivo. Na taj način ste i sa društvom i završavate svoje obaveze“, rekla je Edi.

Kazala je i da je neobično to što ljudi u kafiće rijetko idu sami, što je u Americi potpuno normalno.

„To ljudi ovdje ne rade i ponekad osjećam da me čudno gledaju kada sam sama u kafiću, slušam muziku i slično. Iako pokušavam da se uklopim u kulturu ovdje, mislim da ću u tome ostati Amerikanka „do kraja“, kazala je Edi.

Probala je i tradicionalnu crnogorsku hranu, ali su joj se specijaliteti od mesa više svidjeli od kačamaka.

„Primjetila sam da u gradu nema puno tradicionalnih restorana, već se uglavnom nudi strana hrana, prije svega italijanska. Ali sam probala kačamak i drago mi je zbog toga, međutim, više mi se sviđaju vaši specijaliteti od mesa“, istakla je Edi.

Objasnila je da su ljudi ovdje prema njoj jako ljubazni i da većina zna engleski jezik.

„Tokom prezentacija američke kulutre na Univerzitetu Donja Gorica i Ekonomskom fakultetu sam upoznala crnogorske studente i brzo smo se sprijateljili. Skoro svi mladi dobro znaju engleski jezik, tako da smo se lako sporazumijevali“, rekla je Edi.

Ona se trudi i da uči naš jezik, koji je, kako kaže, jako težak, a dodatno su zbunjujuće podjele na crnogorski i srpski.

„Vaš jezik je težak za izgovor i bolje ga razumijem nego što govorim. Zbunjuje me i to što neko jezik naziva crnogorskim a neko srpskim, te se trudim da „pogodim“ kome odgovara kako da nazovem jezik. Gotovo uvijek promašim“, kroz smijeh je kazala Eni.

Pored Podgorice, zajedno sa zemljacima, obišla je i crnogorsko primorje, a najviše joj se svidio Kotor.

„Kotor je prelijep, poseban utisak je na mene ostavio pogled sa tvrđava koje nadvisuju grad i Bokokotorski zaliv“, istakla je Edi.

Putovala je i u Albaniju, Hrvatsku i Mađarsku, ali joj se, kako je kazala, Crna Gora najviše dopala. U našoj zemlji je provela i praznike.

"Za Božić smo se okupili svi mi iz Amerike u jednom stanu. Slavili smo uz božićne pjesme, gledali božićne filmove i razmjenili poklone. Novu godinu smo proveli u Kolašinu", kazala je Edi.

Filip Rakonjac