Туфик Софтић

ODZVANjA PRAZNINA

Propadaju stare seoske škole u Gornjem Polimlju

Veliki broj oronulih i napuštenih seskih skolskih objekata u Gornjem Polimlju, građenih u vrijeme bivše Jugoslavije, ili i ranije, svjedoči o odumiranju sjevera kao najsiromašnije crnogorske regije i nezaustavljivom procesu odliva stanovništva. Zgrada stare škole u mjestu Kruševo, nadomak Murine, slika je i prilika državne nebrige. Stanovnici sela Ulotine u više navrata tražili da nađe mogućnost za njenu sanaciju, ali se to nije desilo ni do današnjih dana.

Oni podsjećaju da taj ruinirani i napušteni objekat, smješten pored regionalnog puta Andrijevica – Plav već dugi niz godina odaje ružnu sliku. Nije bilo tako davno kada je i tu vladao žagor između časova.

Raspoloživi podaci ukazuju da je škola u Kruševu, kao jedna od najstarijih državnih škola u Crnoj Gori, osnovana još 1882. godine i da je skoro čitavo jedno stoljeće predstavljala kulturno obrazovni centar čitavog kraja. Prije 30 godina, rekonstrukcijom puta Andrijevica-Murino-Plav, škola iz Kruševa je izmještena u novosagrađeni objekat u Ulotini, čime je praktično ozvaničen kraj prosvjetiteljske misije stare zgrade.

Od tada školska zgrada u Kruševu je ostavljena na milost i nemilost zubu vremena.

"U više navrata smo ukazivali da škola na Kruševu zbog svog prosvjetiteljskog značaja predstavlja svojevrstan kulturno-istorijski spomenik. Isticali smo da je ta zgrada dugi niz godina prepuštena konstantnom propadanju i da bi ovaj objekat trebalo da se svrsta pod posebnu pažnju Ministarstva prosvjete i Ministarstva kulture, kako bi se izvršila njena detaljna sanacija“, kaže profesor Vojo Šoškić.

On podsjeća da je škola na Kruševu nekada radila u dvije smjene i da su nastavu izvodila četiri učitelja.

Šoškić smatra da bi bilo najprihvatljivije da se zgrada bivše škole na Kruševu popravi i pretvori u neku vrstu muzeja.

"Predlažem da se izvrši sanacija postojeće zgrade na način što bi se pretvorila u neku vrstu etno muzeja u kojem bi se, između ostalog, održavali kulturno zabavni programi. Za tako nešto nijesu potrebna neka naročita sredstva. Zato se iskreno nadamo da će slavni istorijat škole na Kruševu zainteresovati i širu zajednicu i da će se iznaći mogućnost za popravku oronulog objekta, jer je ostavio neizbrisivi trag u istoriji prosvjetiteljstva“, smatra Šoškić.

Zubu vremena prepuštena je odavno i školska zgrada u šekularskom selu Ćetkovići, udaljenom od Berana petnaest kilometara.

Mještani podsjećaju da se ovaj objekat iz godine u godinu sve više urušava, iako je u njemu nastavu nekad pohađalo i do pedeset đaka.

"Školski objekat u Ćetkovićima je nekada bio pun učenika. U toj zgradi je bio i stan za učitelja, dok je njen prizemni dio korišten za okupljanja i razne aktivnosti mještana. Međutim, kako su godine prolazile narod je sve više odlazio. Ništa značajnije nije urađeno u pravcu stvaranja boljih uslova za život u Šekularu“, priča mještanin ovog sela Vesko Davidović.

Prema njegovim riječima, tu su ostali da žive još samo najuporniji, iako i oni svjesni da će ovo selo ubrzo ostati pusto i da će umjesto učeničke graje, zagospodariti ledena tišina.

"Uporedo sa iseljavanjem naroda došlo je i do urušavanja školske zgrade i njenog zatvaranja. Poslije svega ostale su samo zidine nekadašnje škole i sjećanja onih koji su tu sticala prva znanja“, kaže Davidović. 

Da sela i u andrijevičkoj opštini ostaju bez stanovnika svjedoči oronula školska zgrada u Kutima. I ova škola udaljena je od varoši svega desetak, petnaest kilometara. A kao da je na kraju svijeta.

Mještani pričaju da su migracije i stalni odliv stanovništva učinili da i ovaj objekat, koji je nekad imao trideset učenika, bude prepušten propadanju.

"Opadanje broja očenika završilo se na kraju zatvaranjem škole. Poslije svega ostala je prazna školska zgrada, koja se urušava, svjedočeći o ne tako davnim i srećnim vremenima“, pričaju mještani sela Kuti.

Nekadašnji školski objekti se urušavaju i u drugim andrijevičkim selima, iako je poznato da se u Potkomovlju posebna pažnja pridavala obrazovanju i da tragovi prosvjetiteljstva na ovom prostoru datiraju još iz četrnaestog vijeka.

"Jedan od starih zapisa govori da je u drevnom manastiru u Košutićima pronađen zapis, prve takve vrste na našim širim prostorima. Nedaleko od ovog manastira u kući Miškovića na Savrdaku 1860. godine osnovana je škola nazvana kasnije Vasojevićka univerza, u kojoj su prva slova naučili poznati crnogorski glavari iz ovih krajeva“, podsjećaju neki od Andrijevčana.

Takozvana univerza radila je sve do osnivanja škole u Andrijevici, odigravši značajnu uzlogu u opismenjavanju naroda ovog kraja.

Kako pričaju poznavaoci prilika, tradiciju ove obrazovne ustanove nastavila je kasnije Osnovna škola u Konjusima, koja je u selima Jošanica, Đuliće, Cecuni i Kuti imala svoja područna odjeljenja. Škola je prije nekoliko decenija brojala blizu 400 učeniika da bi se, kako je vrijeme odmicalo, zbog sve prisutnije migracije stanovništa i pada nataliteta, taj broj drastično smanjivao.

Škola u Konjusima iako sa malim brojem učenika i dalje radi, ali je u međuvremenu došlo do zatvaranja njenih područnih odjeljenja u Jošanici i Cecunima, kao i one u Kutima čija zgrada se urušava.

"Naša sela su pretvorena u mjesta iz kojih narod konstantno odlazi, a vrlo rijetko se vraća. Država, i pored brojnih najava, nije stvorila uslove koji bi podstakli mlade ljude da formiraju porodice i ostanu da žive u mjestu svog rođenja“, pričaju mještani ovog, kao i drugih sjevernih krajeva.

Podaci poslednjeg popisa govore da u andrijevičkoj opštini živi 5.117 stanovnika, što je 580 manje u odnosu na 2003. godinu, ili duplo manje u odnosu na 1953. godinu. Pretpostavlja se da je ta brojka od posljednjeg popisa do danas značajno i dodatno umanjena.

Depopulacija stanovništva je posebno izražena na seoskom području. Zabrinjavajuća situacija je i u samom gradskom jezgru, gdje su se vlasnici na desetine kuća i stanova odavno odselili u neke druge krajeve. Još je neopisivo mnogo istorijski značajnih školskih objekata na ruralnom području na sjeveru države koji su pretovoreni u ruševine i o kojima više niko ne vodi brigu.

Ne zna se ni kome zgrade pripadaju. Po tome kako izgledaju, očiglednio nikome.

Briga za sjever je obično tek verbalni ispad u predizbornim kampanjama. Dok praznina odzvanja kroz ruševne školske zgrade.