Luka Vlaisavljević

IN MEMORIAM

Dejan Milojević - čovjek koji je pobijao teoriju da "Ne treba da upoznate svoje idole"

Postoje te neke impresije, neke stvari koje vam prve padnu na pamet iz nekog nepoznatog razloga, asocijacije svojstvene samo vama.

Prva stvar koja bi mi uvijek pala na pamet kada pomislim na Dejana Milojevića je bilo jedno njegovo gostovanje na televiziji prije 20-ak godina kada je kao košarkaš Budućnosti pričao o svojoj novoj ulozi u životu, jer je dvije godine prije tog intervjua postao otac.

Široka ramena, osmjeh, neke kombinezonke i priča ne o košarci već o Diznijevim crtanim filmovima koje gleda sa sinom, kako obožavaju "Kralja lavova"...

Toliko je u tom intervju bio neposredan, prirodan, nekako van svih dotadašnjih okvira koje smo mogli da gledamo kod košarkaša.

Druga stvar je jedan tajmaut, koji je već kao trener Mege držao baš ovdje u "Morači" protiv Budućnosti.

Jedan od igrača njegovog kluba je zakasnio sa povratkom u odbranu i dopustio lake poene.

Tajmaut ide, nema vriske, vikanja, psovki, svojevrsne svim balkanskim trenerima.

Mirnoća, prijateljski pristup, sve nekako lagano i onda se okreće put igrača koji je "zaspao u odbrani" i kazao "Mali, u ponedjeljak ima da trčiš ceo dan".

„Nikada nemojte da upoznate svoje idole i heroje“ - maksima je koju ćete često čuti, pogotovo kad o nekom stvorite sliku kao dijete, kao što smo mi stvorili o igraču koji je s pravom nosio nadimak "Barkli".

 Bio je dio onog "posljednjeg velikog tima" Budućnosti koji je 2001. godine osvojio duplu krunu u tadašnjoj Yuba ligi, iako je tada bio mlad košarkaš, koji nije bio lider.

 Naredne sezone je krenuo lagani pad kluba, a Miloje je po sopstvenom priznanju odigrao jednu od najgorih sezona u svojoj karijeri, jer su ga pratile brojne povrede, i nije bio na nivou koji se očekivao od njega.

I baš poslije takve sezone, tadašnja uprava Budućnosti mu je ponudila novi ugovor i dala kapitensku traku.

"To je rijetka situacija da čovjeku koji loše odigra sezonu, daš produženje ugovora i kapitensku poziciju, što govori da bez obzira što sam igrao loše, vidjeli su da sam davao sve od sebe, cijenili su to i vjerovali u mene. Poslije toga sam odigrao dvije sjajne sezone gdje je orijentacija kluba bila drugačija, gdje su stasavali mladi igrači i dali smo te sezone tri igrača u NBA ligu (Pavlović, Čabarkapa, Vranješ - prim. autora)", kazao je Milojević u intervju za sajt Budućnosti.

Njegova posljednja sezona u plavo-bijelom dresu bila je i njegova najbolja. Stigla je titula MVP-a ABA lige (prva od tri vezane, po čemu je i dalje rekorder - Regionalna liga bi mogla ozbiljno da razmotri da trofej MVP-a nazove Milojevim imenom).

I kad je kao igrač Partizana dolazio u Podgoricu, bez obzira na navijački rivalitet, uvijek je dobijao ovacije "Morače" koja nikad nije zaboravila način na koji se borio dok je nosio plavo-bijeli dres.

Tu je i legendarna utakmica sa Lovćenom, koja je i dalje najbolja individualna partija nekog košarkaša u ABA ligi.

Kao košarkaš bio je zaista ispred svog vremena. Niska četvorka, nije ga krasio veliki odraz, ali je po pravilu bio najbolji skakač na parketu, sa prosjekom od 20 poena i 10 skokova po utakmici na svom vrhunci karijere, što se i dan danas rijetko srijeće u evropskoj košarci.

Mijenjanjem košarkaške filozofije, pomjeranjem granica i tzv. "small ball" igrom sa niskim petorkama, Milojević bi u današnjoj košarci bio vjerovatno sjajna petica.

Još kad se doda da je imao i šut sa distance kao jedno od oružja iz svog košarkašog arsenala.

„Vjerovatno bi u današnje vrijeme igrao više na petici nego što bi igrao četirku, ali istina je da sam pionir neke „undersized“ košarke. Meni  je to tada bilo dokazivanje, gdje god sam otišao,‘može tu, ali ne može na nekom višem nivou. Kada sam dominirao u ABA ligi bilo je ‘dobro ne može u Evroligi’, pa kad sam dominirao u Evroligi, bilo je poslije ‘a dobro…’. Mislim da visina ne određuje uvijek poziciju igrača i šta treba da igra, ali naravno da je prednost kad je neko visok. Ja baš volim što sam 199cm visok i imao sam mnoge prednosti zbog toga što nisam visok kao ostali, jer sam bio mobilniji, jači, u odnosu na više igrače. Bilo mi je lakše da igram", govorio je Milojević.

Priča kako je odbio CSKA iz Moskve, i odabrao Valensiju, zbog ljepšeg života njegove porodice i većeg izazova njega kao igrača, sada sa ove distance je postala kultna.

Ono što je uvijek oduševljavalo kod njega je momenat stavljanja porodice na prvo mjesto.

Malo je poznata činjenica da je on već 2020. godine trebalo da bude u NBA ligi kao dio tima Doka Riversa u Los Anđeles Kliperisma.

Međutim ekipa iz Kalifornije je odlučila da promjeni pravac, Rivers je dobio otkaz, ali je brzo našao sebi novi angažman u Filadelfiji Siksersima. Poziv Milojeviću je ostao, ali je tada odbio ponudu.

Sin Nikola je dobio stipendriju od Univerziteta San Hoze u Kaliforniji, i Milojeviću je bilo daleko da bude na drugom kraju SAD-a, već je gledao da to bude striktno Kalifornija.

Samo godinu dana kasnije je stigla ponuda Golden Stejt Voriorsa.

Ljudi iz Budućnosti će vam reći da nikada nisu vidjeli takvu kombinaciju tuge i sreće istovremeno.

Sreće jer je dobio poziv za posao iz snova, tuge jer nije ostao da sa ekipom Budućnosti napadne tron ABA lige koji je jako želio.

Pravio je velike planove za "plavo-bijele", za promjenu stukture, ulaganja u igrački kadar... Jedini uslov je bio da ne bude poziva iz NBA lige, koji je ipak na kraju stigao.

Priča o Dejanu Milojeviću kao treneru bila je tek na početku, ali je ostavila ogromnu zaostavštinu u svijetu košarke.

Kao trener Mege za osam godina je dao 11 igrača na NBA draftu, plus još dvojicu koji su u ligu ušli kao undrafted (Boban Marjanović i Adam Mokoka).

Koliko je to ogroman uspjeh govori podatak da su u istom periodu od njega samo tri košarkaška programa dali više NBA igrača: Duke, Kentaki i UCLA.

U jednom trenutku dvosturki MVP NBA lige i dvostruki MVP Evrolige su bila njegova košarkaška „djeca“ (Nikola Jokić i Vasa Micić).

Način na koji je oživio karijeru Bobana Marjanovića, koji je u jednom trenutku od CSKA Moskve i milionskog ugovora došao do toga da igra KLS i nosi dres Mege, u kojoj ga je upravo Milojević prije svega psihički vratio, prvo preko Crvene zvezde i Evrolige, potom do NBA-a, gdje i dalje ima ugovor.

Milojević je živio za košarku, obožavao je. Tokom pauza u sezoni išao je u NBA, da radi tokom Ljetnje lige, sarađivao sa Atlanta Hoksima, San Antonio Sparsima i Hjuston Rokitsima.

Odatle i anegdota da se legendarnom američkom treneru Majku D’Antoniju, toliko svidjela jedna akcija i rješenje koje je Milojević ponudio, da je tu akciju sačuvao u svom playbook-u i nazvao je po njegovom imenu.

"Biće mi teško da izgovorim" kazao je D'Antoni jer oni Dejan izgovaraju kao Dehan, a prezime je tek teško, ali ta akcija je ostala arhivirana“, kazao je tadašnji trener Hjustona.

U Golden Stejtu je trebalo da radi sa Džejms Vajzmenom, obećavajućim talentom koga su povrede udaljile od karijere koja mu je predviđana. Ali je zato košarkaški skok Kevona Lunija njegov lični potpis, jer je od momka koji je doveden da bude dio baš duboke rotacije, napravio "X faktora" u šampionskom timu Golden Stejta.

Da se vratimo na početak sa "nemojte nikada da upoznate svoje idole". Milojević je neko ko pobija tu teoriju. Vjerovatno svaka pretpostavka koju ljudi donesu o njemu, nakon jednog njegovog osmjeha, intervjua, pristupa je tačna.

Sjajan čovjek, borbeni saigrač, pedagog, zaljubljenik u košarku, kako bi sam rekao na posljednjem gostovanju emosije "U obruču", "Šta ću, obožavam košarku", osoba koja bi se odazvala svakom pozivu za podkast, gdje god bi mogao da priča o košarci, i prije svega privržen otac i suprug.

Možda ga najbolje opisuju riječi Duška Vujoševića koji je kazao "Sa Dejanom Milojevićem bi pošao u invaziju".

Ogromnu prazninu je ostavio svojim preranim odlaskom.