Luka Vlaisavljević

Holanđani sa Kariba - kako ostrvo sa manjim brojem stanovnika od Podgorice ide na Mundijal

Postoje sportske priče koje se rađaju ispod radara, na rubovima mape, bez pompe, daleko od najvećih televizijskih signala, daleko od toga i na "Flashscore-u" da kliknete, da vas interesuje.

A onda, jednog dana, sve se preokrene i cijeli svijet pogleda ka mjestu za koje mnogi jedva da su znali da postoji.

Tako je sinoć svoj trenutak doživio Kurasao, maleno karipsko ostrvo od svega 444 kvadratna kilometra i 155.000 stanovnika, gdje je bejzbol tradicionalno sport broj jedan. Fudbal je dugo bio sporedna priča, nešto što postoji, ali ne gradi identitet.

Sada, prvi put u istoriji, baš to ostrvo putuje na Svjetsko prvenstvo.

Od anonimnosti do istorijske karte svijeta

Kurasao je kao reprezentacija počeo da postoji tek 2011, nakon raspada Holandskih Antila.

Prvu zvaničnu utakmicu odigrali su tog ljeta, daleko od velike scene. Dug put do sadašnjeg trenutka objašnjava i sastav tima: gotovo svi fudbaleri rođeni su u Holandiji ili su dobar dio karijere proveli u Erediviziji i drugim evropskim ligama. Jedini rođeni Kurasaoanac u aktuelnom sastavu je Tahit Čong, bivši talenat i nada Mančester junajteda, danas fudbaler Šefild junajteda.

Ali upravo ta veza sa holandskim fudbalom postala je osnova budućeg preporoda. Tokom godina, polako se formirala grupa igrača koja je u klupskim karijerama imala dovoljno iskustva da maloj naciji podigne plafon očekivanja. Pritom, zajednički jezik, kultura i fudbalski obrazac iz amsterdamskih akademija učinili su da djeluju kao ekipa mnogo duže nego što im je kalendar dozvoljavao.

Jedan od onih koji je postao simbol generacije je Leandro Bakuna, dugogodišnji premijerligaški fudbaler Aston Vile, danas u turskom Bandirmasporu. Za reprezentaciju igra od 2019. i protiv Jamajke je stigao do 68. nastupa - rekorda selekcije. Tu su i njegov brat Džunjnjo, nekada Hadersfild i Birmingem siti, sada u Gazijantepu, kao i Kenji Gore, sin pomoćnog trenera Dina Gorea.

Ali, sve te ličnosti i svi ti detalji postali su stvarno važni tek kada se otvorila nova priča - ona koja počinje telefonskim pozivom jednog 78-godišnjeg trenerskog giganta.

Dik Advokat - iskusni general jedne neočekivane misije

Dik Advokat, čovjek koji je vodio Holandiju, Belgiju, Rusiju, Južnu Koreju… čovjek koji je sa klupa gledao kontinente kako se smjenjuju sa svakim novim mandatom… poželio je još jednu avanturu. I to ne bilo kakvu.

U avgustu 2023, nazvao je predsjednika Saveza, Gilberta Martinu, praktično poručivši: "Čuo sam da tražite selektora. Dostupan sam.“

Martina je već razgovarao sa Bertom van Marvajkom i Lujem van Galom — oba su odbila. Van Marvajk zato što je "završio sa trenerskim poslom“, Van Gal zato što "želi da vodi samo reprezentaciju koja može postati svjetski prvak“ (dobri stari Lui).

Advokat nije tražio takvu misiju. On je želio izazov.

I donio je ono što su na ostrvu najviše trebali: profesionalizam, disciplinu, te čuvenu filozofiju rezultata.

"Pobijedi ako možeš. Ako ne možeš, ne gubi“ (Alan Ford da pozavidi).

U kvalifikacijama Konkakafa, to je jedina formula koja opstaje.

Zbog porodičnih razloga nije mogao biti uz ekipu u posljednjem i najvažnijem meču — gostovanju Jamajci u Kingstonu. Tim je vodio njegov pomoćnik, Kor Pot, još jedno iskusno ime holandskog fudbala. No Advokat je utakmicu gledao iz daljine, u kontaktu sa stručnim štabom. Poslije meča, poslao je kratku poruku: "Nevjerovatno. Fantastično. Kakva avantura“.

Riječi čovjeka koji je prošao sve, i dalje nose težinu.

Kvalifikacije u kojima nema prostora za pogrešan korak

Do posljednjeg kola, Kurasao je već prošao kroz savršen prvi krug: pobjede nad Haitijem, Svetom Lucijom, Arubom i Barbadosom. U drugoj fazi remizirali su dva puta sa Trinidadom i Tobagom, zatim ubjedljivo savladali Bermude, uključujući i trijumf od 7:0 u gostima, pa pobijedili Jamajku kod kuće.

Sve se lomilo u Kingstonu. Domaćinu je bila potrebna pobjeda. Kurasau je i remi igrao.

Atmosfera je bila ogromna: oko 35.000 Jamajčana u žutom i nekoliko stotina Kurasaovaca u svom malom krugu plave boje, koji su stigli čarter-letovima. Bili su kapljica otpora na stadionu Nacional, ali kapljica dovoljno glasna.

Meč je bio daleko od lijepog. Jamajka je tri puta pogodila okvir gola iz prekida; Kurasao je prijetio iz kontri, prisiljavajući Andreja Blejka na nekoliko teških intervencija. A onda - drama u šestom minutu nadoknade.

Šamar Nikolson pao je u šesnaestercu, sudija Ivan Barton pokazao na penal. Stadion je eksplodirao. Igrači Kurasaa ostali su zaleđeni.

VAR je pregledao situaciju. Snimak je pokazao da je rezervista Džeremi Antonise čisto uzeo loptu.

Penal je poništen.

Advokat je, daleko od stadiona, odahnuo. Pot, koji je vodio ekipu, kasnije je priznao da nije mogao odmah da dobije selektora - "linije su bile preopterećene, zvaću ga ujutro“. Proslave su uveliko počinjale.

Minut kasnije, sudija je odsvirao kraj.

Pad Jamajke i ostavka Stiva Maklarena

Za Jamajku, remi je značio kraj direktnih kvalifikacija. Stiv Maklaren, bivši selektor Engleske i pomoćnik u Mančester junajtedu, odmah je podnio ostavku.

"Dao sam sve u posljednjih 18 mjeseci. Ali fudbal je posao rezultata, i nijesmo ostvarili ono što smo započeli“, rekao je.

Ipak, Jamajčani imaju drugu šansu - u martu naredne godine igraće mini-turnir u Meksiku sa šest timova. Samo dva meča odlučuju sudbinu, a finalni protivnik biće DR Kongo ili Irak.

Najmanja nacija u istoriji Svjetskog prvenstva

Remijem u Kingstonu, Kurasao je uradio nešto što niko prije njih nije uspio: postali su najmanja zemlja ikada koja se plasirala na Svjetsko prvenstvo. Do sada je rekord držao Island, koji je 2018. nastupio u Rusiji, ali Island je i veći i brojniji od Kurasaa (404.000 stanovnila).

Kurasao zapravo ima manji broj stanovnika od Podgorice, i time i definitivno stavlja tačku na priču "mali smo mi", iako je njihov put lakši realno od našeg (Nije isto igrati sa Engleskom, Hrvatskom, Holandijom, i Jamajkom i Trinidadom).

A ovo ostrvo ima i simboličnu priču: 2010. uopšte nije bilo samostalna država. Tek nakon rasformiranja Holandskih Antila stekli su status zemlje u okviru Kraljevine Holandije. Tada su bili 150. na FIFA rang-listi.

Danas su 82, jedno mjesto ispred nas.

U 2026. debitovaće zajedno sa Zelenortskim Ostrvima, Jordanom i Uzbekistanom. Četiri nova imena, ali nijedno toliko neočekivano kao ovo karipsko.

"Ne biste ni pomislili da je moguće“

Džunjnjo Bakuna vjerovatno je najbolje sažeo emociju tima:

"Ludo je. Nešto najveće što može da se dogodi Kurasau. Čak i prije par godina niko ne bi ni pomislio. A sada smo mi ti koji ostvaruju san“.

I jeste ludo. Jer ovo nije samo uspjeh jedne reprezentacije. Ovo je put kojim je malo ostrvo, uz disciplinu, rad i strategiju, prepisalo pravila konkakafskog svijeta.

Uz trenera koji je vidio sve i prošao sve. Uz generaciju koja igra kao jedna porodica.

I uz san koji je krenuo prije dvadeset godina, u maloj kancelariji, riječima tadašnjeg predsjednika Saveza Žana Fransaska:

"Imamo igrače. Možemo se kvalifikovati.“

Danas, ostrvo od 150.000 ljudi ide na najveću pozornicu sporta.