Luka Vlaisavljević

Poslije 27 godina procvjetao škotski cvijet

Na Hampden parku je sinoć sve proključalo.

Od prvog takta „Flower of Scotland“, otpjevane samo na zvuk gajdi (a čega drugog), do trenutka kad je Keni Meklin lobovao Kaspera Šmajhela s pola terena, Glazgov je disao, vikao, plakao, vjerovao.

Poslije dvadeset sedam godina čekanja, Škotska se vratila na Svjetsko prvenstvo. I to na način koji se ne može izmisliti, ne može režirati, može se samo živjeti.

Stiv Klark je, bez mnogo pompe, izgradio najvažniji tim u modernoj istoriji zemlje. Tiho, metodično, i s onim škotskim tvrdoglavo-pravednim osjećajem da se sve mora zaslužiti, a ništa ne dolazi lako.

Kada su navijači izgubili nadu, kada je nacionalni tim postao predmet ironije, Klark je vratio smisao. Tri velika turnira u četiri ciklusa, i sad, Svjetsko prvenstvo 2026. Škotska opet ide među velike.

Gradonačelnik Noriča i kralj Glazgova

Keni Meklin, "gradonačelnik Noriča“, čovjek koji godinama nije bio ni blizu zvijezda Premijer lige, sad je upisan u istoriju kao kralj Hampdena.

Njegov lob preko Šmajhela bio je sve ono što Škotska jeste, drska, improvizovana, hrabra. Gol s pola terena, u 98. minutu, dok su svi čekali da se utakmica završi, a poljski sudija Marčinjak nikako da dune u pištaljku.

Hampden je eksplodirao, a Klarkovi pomoćnici utrčali su na teren kao da žele da zagrle cijelu zemlju.

Taj trenutak bio je kraj utakmice s Danskom, pobjede 4:2 koja je Škotsku odvela na Svjetsko prvenstvo. Ali, više od toga, to je bio kraj jednog ciklusa frustracija i početak novog poglavlja.

Meklin, čovjek kojeg je Klark uporno zvao uprkos kritikama, postao je simbol vjere selektora u rad, skromnost i kontinuitet.

On nije zvijezda, ali je čovjek koji nikad ne iznevjeri. I u tome je suština ove generacije: nijesu najbolji, ali su postali najbolja verzija sebe.

Mektominijeve makazice i škotska tvrdoglavost

U toj istoj noći, Skot Mektominej, "otvarač flaša“ iz Napulja (genijalan nadimak, nastao zbog toga što često postiže prve golove na meču za svoj tim)(, dao je gol koji će se prepričavati godinama.

Makazice koje su prkosile gravitaciji, najljepši pogodak u istoriji škotske reprezentacije. Dok je lopta ulazila u mrežu, čitava zemlja je udisala ono što je godinama nedostajalo ponos.

Maktominej, sin škotskog fudbala, vjerni član Junajeda, prije nego što je kao "višak" otišao u Napulj i tamo postao božanstvo koje je donijelo četvrtu titulu prvaka Serije A pod Vezuvom, postao je oličenje onoga što je Klark tražio: igrača koji ne odustaje ni kad sve izgleda izgubljeno.

Isti onaj koji je u kvalifikacijama protiv Norveške postigao dva gola u nadoknadi i praktično odveo Škotsku na Evropsko prvenstvo, sada je otvorio put i za Svjetsko.

Nisu to bile samo makazice. Bio je to povratak identiteta. U zemlji gdje se navijači decenijama unaprijed pripremaju na razočaranje, Mektominej je dokazao da su čuda moguća i bez lažne patetike.

A tek genijalština ljudi koji vode društvene mreže sa natpisom "Stavite je u Luvr....ili bolje nemojte" (aludirajuću na pljačku vijeka iz francuskog muzeja).

Klarkov put 

Kada je Stiv Klark preuzeo reprezentaciju, Škotska je bila na ivici apatije. Porazi od Grčke i Islanda, beskrajne rasprave o tome ko je dovoljno dobar za nacionalni dres. A onda je došao čovjek koji ne priča mnogo, koji nikad ne gestikulira pred kamerama, ali koji zna kako se gradi tim.

Nije imao ni luksuz izbora ni zvučna imena. Imao je Krejga Gordona, četrdesetdvogodišnjeg golmana koji više nije bio ni prvi u klubu. Imao je Meklina iz Noriča, Šanklanda iz Hartsa, Dajksa koji je do prije nekoliko godina radio u fabrici u Australiji. Imao je Mektominija, Mekgina, Robertsona — ali ni jednog superstara. I baš zato je uspio.

Klark je stvorio ekipu koja nije savršena, ali je čvrsta kao kamen. Igrače koji trče do posljednje sekunde, koji ne mare za titule i transfere, već za dres. U vremenu kada je reprezentativni fudbal izgubio dio svog sjaja, on ga je u Škotskoj ponovo zapalio.

Golovi, sjećanja i iskupljenja

Svaka pobjeda ove generacije nosi lični teret. Krejg Gordon, koji je 2012. skoro završio karijeru zbog povreda, plakao je kada je shvatio da će Svjetsko prvenstvo biti kruna njegovog puta.

Endi Robertson, nekadašnji amater iz Kvin Parka, sada kapiten sa Ligom šampiona u vitrini, ponosno je vodio saigrače dok su pjevali s navijačima.

Nije Robo zaboravio svog druga Dioga Žotu, i emocije su onda same krenule, kada i ne treba ništa da se kaže, ali se sve vidi, i osjeća.

Kiren Tirni, momak kojem su povrede ugasile zalet ka vrhu Evrope, vratio se iz Real Sosijedada, došao kući - i pogodio u 93. minutu za 3:2. Ljevak ubačen na desnog beka iz nužde, koji se našao baš tamo gdje ga niko nije očekivao. Njegov udarac u dalji ugao bio je poezija u kopačkama.

A Meklinov lob? To je bio epilog. Nakon godina u kojima su Škoti gubili u posljednjim sekundama, sad su oni ti koji zabijaju.

Od fatalizma do vjere

Godinama su se u Škotskoj šale pravile unaprijed. Očekivanje poraza postalo je način samoodbrane.

"Plucky old Scotland“  hrabra, ali uvijek nesrećna. Ali ta generacija je promijenila narativ.

Kada su u Atini gubili 3:0, nisu se raspali. Kada su protiv Danske primili gol, nisu paničili. Kada su ostali bez Douka, nisu tražili izgovor. I kada je Patrik Dorgu izjednačio, nisu slegli ramenima. Odigrali su kao tim koji je naučio da trpi.

Jer sada Škotska ima iskustvo. Ima više od deset igrača sa preko 40 nastupa. Ima kostur, ima kulturu. I ima selektora koji je znao da se reprezentacija ne gradi kroz glamur, nego kroz povjerenje.

"No Scotland, No Party“

Kad je Marčinjak konačno odsvirao kraj (ipak nije mu ovo Real Madrid, ako me razumijete), Hampden se pretvorio u plesnu dvoranu.

"Yes Sir, I Can Boogie“, „Rocking All Over the World“ – pjesme koje su već postale himne nove Škotske. Roberton je pao na koljena, Klark je, nakon što je bio hladan, konačno pokazao emocije. 

Narednog ljeta, "Tartan armija" će preći Atlantik.

Nakon Japana i Južne Koreje, Njemačke, Južne Afrike, Brazila, Rusije, Katara - konačno Škotska ide u Ameriku. Svjetsko prvenstvo 2026. biće obogaćeno njihovim prisustvom, makar i samo zbog načina na koji su stigli tamo.

Klark zna da put ne staje tu.

"Trebao mi je skoro osamnaest mjeseci da shvatim kako da ovu ekipu povedem naprijed“, rekao je.

"Ali mislim da sam izabrao pravi put“.

I jeste. Jer, u vremenu kada su mnoge nacije zaboravile šta znači "igrati za grb“, on je stvorio tim koji zna - i koji vjeruje.

Cvijet koji nikada nije prestao da raste

"Flower of Scotland“ nije samo himna. To je obećanje. Da će cvijet rasti i kad ga gaze, da će iz kamena izniknuti novi pupoljak.

Dvadeset sedam godina je prošlo otkako je Maroko zatvorio vrata u Sen Etjenu 1998. Od tada, svaka generacija nosila je taj teret - sjetu, ironiju, vjeru.

Ali sada, napokon, škotski cvijet je procvjetao. Ne iz glamura, ne iz bogatstva, nego iz tvrdog korijena i zajedništva. Nije to tim zvijezda, već tim običnih ljudi koji su pokazali da fudbal, u svojoj suštini, još uvijek pripada onima koji vjeruju da se može.

I zato, kada narednog ljeta zastava s plavim krstom Svetog Endrjua zatreperi na stadionima Sjeverne Amerike, to neće biti samo znak povratka na Svjetsko prvenstvo. Biće to dokaz da se upornost nagrađuje, da sumnja ima svoj kraj, i da čak i narod naviknut na razočaranja može ponovo da sanja.

Jer poslije 27 godina, Škotska se vratila na najvećoj sceni, kao tim, kao porodica, kao skup pravih gorštaka sa visoravni sjevera britanskog ostrva.