Luka Vlaisavljević

Priča o Delibašiću – onaj gol, onaj trenutak, ali prije svega onaj čovjek

Bilo je to nevrijeme u najavi... Nakon lijepog dana, oblaci su, kako je noć odmicala, bivali sve gušći, sve olujniji, gotovo da su se spustili do reflektora našeg stadiona pod Goricom.

Na terenu, prvi put oni – Gordi Albion, kolijevka fudbala, velike zvijezde svjetskog fudbala.

Englezi su brzo poveli 2:0, gotovo po nekoj rutini kombinacije engleskog fudbala s dodirom fudbalskog dona Fabija Kapela.

Prvo Ešli Jang glavom na pas Tea Volkota, pa onda nesuđena kombinacija Aston Vile Jang – Daren Bent (Jang te sezone prešao u Junajted sa Vila Parka, Bent stigao iz Sanderlenda u birmingemski klub).

Zverotićeva inspiracija pred sam kraj poluvremena – prijem i šut u bliži ugao Harta – dala je nadu...

Čekalo se, cijelo drugo poluvrijeme, vjerovalo se u naše momke kao nikada, osjećalo se u vazduhu.

Tadašnji selektor Branko Brnović odlučio je tada na onu „ili sa štitom ili na njemu“ i ubacio je prvo Damjanovića, pa Jovanovića pozadi, a onda, kada je pocrvenio Vejn Runi nakon udaranja Džudovića, u 80. minutu uveo je Andriju Delibašića umjesto Vladimira Božovića kao posljednji adut.

Tako su se na terenu našli i Vučinić, i Jovetić, i Damjanović, i Delibašić, a oblaci... Oblaci su se spustili još niže, stvarajući filmsku atmosferu i set kojeg se ne bi postidio ni Džon Karpenter.

Samo tri minuta ranije, Jovetić je oboren u šesnaestercu, tražio je cio stadion penal, ali Volfgang Štark je odmahnuo.

I onda – momenat koji svaki navijač Crne Gore zna napamet.

Simon Vukčević dobio je pas od Stefana Savića, pa se u prijemu petom oslobodio Ešlija Kola i krenuo ka sredini, gdje je prodao lažnjak Frenku Lampardu i Skotu Parkeru i dodao na bok upravo za Savića.

Savić je samo malo pustio loptu i onda centrirao – ali nije to bio standardan centaršut, ona rezana lopta, oštra... Nekako je bila elegantna, dignuta malo s visokim lukom, baš onakva kakva treba, a na drugoj stativi bio je upravo Delibašić.

Srčani Nikšićanin skočio je toliko da je unio loptu, Gerija Kejhila i sebe u stativu.

Ko je bio na stadionu, doživio je pomračenje svijesti, onu pauzu u toku misli, zdravog razuma, prisebnosti. Većina i dan-danas se sjeća da su od adrenalinskog šoka i eksplozije osjećanja tek postali svjesni da su na travnjaku našeg stadiona, i to kod gola Engleske, kod južne tribine.

A ako niste imali sreću da budete na stadionu, onda se sigurno sjećate s kim ste gledali utakmicu, koga ste zagrlili, koliko ste se trudili da nadglasate kolegu Maksima Živaljevića i njegovo sada već kultno: „Op, GOOOOOOOL!“

 A Delibašić? On se našao u zagrljaju navijača na istočnoj tribini.

Bilo je velikih uspjeha u sportu Crne Gore – medalja, osvajali su se evropski trofeji, olimpijska medalja – i sve to na jednu stranu, uz poštovanje i ljubav ka svima... Taj gol Engleskoj, taj povratak s 2:0 na 2:2, i dalje je najljepše sjećanje za svakog navijača Crne Gore.

Udarac glavom u sudijskoj nadoknadi, snažan i nepokolebljiv, bio je više od gola.

Bio je otpor, bio je prkos, dokaz da mala zemlja može da zagrmi jače od fudbalske imperije.

A na kraju – bilo je to djelo momka iz Nikšića, diskretnog heroja, koji je time kupio sebi fudbalsku i sportsku vječnost.

Delijev put

Još u mlađim kategorijama Sutjeske, Delibašić je skrenuo pažnju na sebe. Krasio ga je prije svega taj odličan osjećaj za gol – vještina koja je u modernom fudbalu danas na marginama, gdje se od napadača više traži da „čitaju redove protivnika i koriste međuprostor“.

Nije prošlo mnogo prije nego što ga je Partizan poveo, još kao 14-godišnjaka, u Beograd, gdje je njegov razvoj nastavljen 1995. godine.

Sa 18 godina već je priključen prvom timu, gdje se razvijao zajedno s legendama „crno-bijelog“ tima – Sašom Ilićem, Dankom Lazovićem, Ivicom Ilijevim.

Svojih pet minuta dočekao je na najvećoj fudbalskoj sceni.

U sezoni 2003/2004, Partizan je pod palicom Lotara Mateusa postao prva ekipa od raspada SFRJ i kasnije državne zajednice SCG koja je zaigrala u grupnoj fazi Lige šampiona.

A na najvećoj pozornici, Nikšićanin je najviše i zablistao.

Partizan je dospio u tešku grupu s Real Madridom (Galaktikosi), Portom i Olimpik Marsejom.

Koliko je ta grupa bila jaka, najbolje govori činjenica da je te sezone Porto postao prvak Evrope predvođen Žozeom Murinjom, Marsej je ispao u Kup UEFA i tamo stigao do finala (poražen od Benitezove Valensije), dok je Real imao možda i najjači sastav tog doba – Ronaldo, Zidan, Bekam, Figo, Roberto Karlos, Raul...

Beogradski tim nije nijednom poražen na domaćem terenu – tri remija, tri postignuta gola... sva tri upravo je dao Delibašić.

Posebno emotivan bio je taj prvi gol Portu, jer je, po sopstvenom priznanju, to bilo sve što je ikada sanjao.

Partizan je gubio 1:0, Ljubinko Drulović je šutirao slobodni udarac, lopta se odbila, ali je pala Andriji, koji je majstorski reagovao i zakucao je u mrežu Vitora Baije.

Nakon te sezone preselio se na najveće Balearsko ostrvo – Majorku – i tako postao drugi fudbaler iz Crne Gore u dresu „Pirata“, nakon Ardijana Đokaja.

U Španiji počinje i njegov „vagabundo“ stil života, pa je tako išao na pozajmice u Benfiku, Bragu, potom u AEK, Beiru Mar, Real Sosijedad.

Sve do 2008. godine, kada je potpisao za Erkules u Segundi.

To se ispostavilo kao idealan spoj, mada treba reći da je Andrija svuda ostavio trag. Možda to nisu bili spektakularni golovi, niti su timovi bili sam krem evropskog fudbala, ali Delibašić je svuda kupovao ljubav i saigrača i navijača – svojim zalaganjem, pristupom, nesebičnošću.

U Erkulesu je za dvije sezone postigao 20 golova, odakle se seli u predgrađe Madrida – u Rajo Valjekano.

„Ponos radničke klase“, kako zovu simpatični klub iz Vilja de Valjekasa, dobio je svog poster-boy heroja – momka koji je opravdao nadimak kluba i koji je dao neke ključne golove u pohodu ka elitnom rangu Primere.

Nakon tri sezone u dresu Valjekana – čiji su navijači, čim su prvi put čuli da je najgora bolest napala njihovog ljubimca, poslali jasnu parolu podrške. Delibašić je stigao i do dalekog Tajlanda, gdje je nastavio karijeru u Ratčaburiju. Prije toga imao je dogovor s uzbekistanskim Tobolom, čije boje danas brani Marko Vukčević, ali ugovor se izjalovio pred sam potpis.

Nakon tajlandske avanture, stigao je da se oprosti u dresu kluba gdje je sve počelo – njegove Sutjeske.

Kao reprezentativac, bio je prvo dio kultne generacije SCG do 21 godine, koja je 2004. godine osvojila drugo mjesto na Evropskom prvenstvu, nakon poraza u finalu od Italije 3:0.

U polufinalu, u penal seriji sa Švedskom (meč završen 1:1), Andrija je bio prvi koji je preuzeo odgovornost – i tako probio led i prokrčio put ekipi do finala.

Za reprezentaciju Crne Gore odigrao je 21 meč, pogodio je za pobjedu protiv Gruzije, zatim postao dio istorije kultnim golom Englezima, a po dva gola dao je i u dvomeču sa San Marinom.

Nakon igračke karijere, nije prošlo mnogo vremena prije nego što je prešao u trenerske vode.

Bio je zadužen za rad s napadačima u Partizanu, gdje je radio s tada mladim talentom Dušanom Vlahovićem, ali i s našim reprezentativcem Urošem Đurđevićem.

Potom je postao asistent u Budućnosti, prvo kod Branka Brnovića, a zatim i kod Mladena Milinkovića.

Prihvatio je poziv Mornara – koji će, nažalost, ostati jedini tim koji je vodio. Ipak, po priznanju Barana, taj period pamtiće po nevjerovatnoj atmosferi u svlačionici i jasnoj viziji na terenu.

Nakon prve borbe s opakom bolešću, koju je dobio na sebi svojstven način, Delibašić je postao sportski direktor Budućnosti, gdje je učestvovao u pravljenju tima s posebnim osvrtom na supertalentovanu generaciju mladih fudbalera pred kojima je tek svijetla budućnost.

Na kraju krajeva, baš jedan mladi momak, biser iz „plavo-bijelog“ tima, Andrej Kostić, danas nosi Delijevu 23-ku na dresu.

Zaostavština

Nema te ekipe gdje je naš fudbaler barem jednom kročio, a da se nije osjetila iskrena žalost zbog tragičnog događaja i prerane, prerane smrti.

Rajo Valjekano proglasio je trodnevnu žalost u klubu, a klupske zastave biće spuštene na pola koplja u čast svog bivšeg fudbalera.

Ovakve situacije ne mogu da ne ostave gorčinu, niti da ne natjeraju da se po ko zna koji put preispitujemo koliko je život zapravo nefer.

Čak i kada se govorilo o tome, onako tiho – „da je situacija teška i da prognoze za Delija nisu dobre“ – opet je bilo nas koji smo vjerovali u čudo. Ono isto čudo koje nam je dao 7. oktobra 2011. godine na meču s Engleskom.

Nekako smo se nadali da će, kao tada, uspjeti da se suprotstavi svemu i još jednom pobijedi.

Nažalost, nije. I pored sve spoznaje, i pored svih prognoza, opet nam je svima knedla bila u grlu kada je stigla vijest da je Deli „otišao“.

I ne, nije floskula, nije samo slatkorječivost, niti puka fraza… Delibašić nikada neće biti zaboravljen. Na pomen njegovog imena svi ćemo se sjećati, prije svega, dobrog momka, odličnog fudbalera, ali najviše čovjeka koji nam je donio najveću sportsku radost.

Kako je i sam, u svom skromnom maniru, jednom izjavio – nadao se da taj gol neće ostati najveća stvar crnogorskog fudbala, već da će brzo doći bolji golovi, veći rezultati, pobjede, plasmani...

Svi se nadamo.

Ali temelj, ona prva prava radost, ona noć kada su se oblaci spustili ispod reflektora stadiona pod Goricom...

Tada je u svima nama posađena iskra koja nas je natjerala da uvijek vjerujemo.

To se nikada ne briše.