B.Bu. [ n1 ]

ISTRAŽIVANJE

Krv otkriva tajnu dugovječnih

Stogodišnjaci su nekad bili rijetki. Sada su najbrže rastuća demografska grupa svjetske populacije, sa brojevima koji se otprilike udvostručuju svakih deset godina od 1970-ih. Koliko dugo ljudi mogu da žive i šta određuje dug i zdrav život, o ovoj vječnoj temi pisali su Platon i Aristotel prije više od 2.300 godina.

Potraga za razumijevanjem tajni dugovječnosti nije laka. To uključuje otkrivanje složene interakcije genetske predispozicije i faktora načina života i načina na koji oni međusobno djeluju tokom života osobe, piše Science Alert navodeći rezultate posljednje studije koja je otkrila neka nova saznanja.

„Stogodišnjaci su dugo bili dio velikog interesovanja naučnika jer nam mogu pomoći da razumijemo kako da živimo duže, a možda i kako da starimo u boljem zdravlju. Do sada su studije stogodišnjaka često bile malog obima i fokusirane na odabranu grupu, na primjer, isključujući stogodišnjake koji žive u staračkim domovima. Naša je najveća studija koja upoređuje profile biomarkera mjerene tokom života među izuzetno dugovječnim ljudima i njihovim vršnjacima sa kraćim životom do danas”, kaže Karin Modig, vanredni profesor epidemiologije Karolinskog instituta objašnjavajući da su naučnici uporedili profile biomarkera ljudi koji su nastavili da žive poslije 100 godina i njihovih vršnjaka kraćeg vijeka.

Istraživanje je obuhvatilo podatke od 44.000 Šveđana od 64 do 99 godina i oni su praćeni 35 godina. Od ovih ljudi, 1.224, ili 2,7%, živjelo je 100 godina. Ogromna većina (85%) stogodišnjaka bile su žene. Uključeno je dvanaest biomarkera na bazi krvi koji se odnose na upalu, metabolizam, funkciju jetre i bubrega, kao i potencijalnu pothranjenost i anemiju.

„Otkrili smo da su, u cjelini, oni koji su stigli do svog stotog rođendana imali niži nivo glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline od šezdesetih godina nadalje. Iako se srednje vrijednosti nisu značajno razlikovale između stogodišnjaka i onih koji nisu stogodišnjaci za većinu biomarkera, stogodišnjaci su rijetko pokazivali izuzetno visoke ili niske vrijednosti. Na primjer, veoma mali broj stogodišnjaka je imao nivo glukoze iznad 6,5 mmol/L ranije u životu, ili nivo kreatinina iznad 125 µmol/L. Za mnoge biomarkere, i stogodišnjaci i oni koji nisu stogodišnjaci imali su vrijednosti izvan opsega koji se smatra normalnim u kliničkim smjernicama. To je vjerovatno zato što su ove smjernice postavljene na osnovu mlađe i zdravije populacije. U apsolutnom smislu, razlike su bile prilično male za neke od biomarkera, dok su za druge razlike bile nešto značajnije. Čak i ako su razlike koje smo otkrili generalno prilično male, one sugerišu potencijalnu vezu između zdravlja, ishrane i izuzetne dugovečnosti”, kaže Karin Modig.

Studija, međutim, ne dozvoljava nikakve zaključke o tome koji su faktori životnog stila ili geni odgovorni za vrijednosti biomarkera.

„Ipak, slučajnost vjerovatno igra ulogu u nekom trenutku u dostizanju izuzetnih godina. Ali činjenica da se razlike u biomarkerima mogu uočiti mnogo vremena prije smrti sugeriše da geni i način života takođe mogu igrati ulogu”, kaže profesorka.