B.Bu. [ n1 ]

PREPORUKE STRUČNJAKA

Zašto nam izlazak iz zone komfora predstavlja strah

Jeste li se ikada zapitali zašto, uprkos najboljim namjerama i planovima, često sami sebi stojimo na putu? Psiholozi ističu da mozak, iako je naš saveznik u svakodnevnom funkcionisanju, ima i mehanizme koji mogu da nas sabotiraju – često nesvjesno.

Jedan od ključnih razloga unutrašnje sabotaže je prirodna sklonost mozga da preferira poznato i sigurno. Ovo je evolucijski mehanizam: naši preci su opstajali izbjegavajući rizike, piše n1hr.

Danas, međutim, strah od nepoznatog može da nas zadržava u zonama komfora, čak i kada su one štetne. Primjera radi, ostajemo na poslu koji ne volimo jer nas sama pomisao na promjenu ispunjava tjeskobom.

Ovo su najčešći razlozi zbog kojih nas mehanizmi otpora vječno drže u zonama udobnosti:

1. Strah od promjene: Sigurnost iznad svega

Psiholog Daniel Kaneman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, kroz svoja istraživanja ljudske procjene i donošenja odluka uveo je pojam status quo pristranosti. Riječ je o kognitivnoj sklonosti mozga da preferira trenutnu situaciju, čak i kada postoje dokazi da bi promjena mogla da donese korist.

Ovaj fenomen ima duboke korijene u ljudskoj evoluciji: naši preci su preživjeli birajući poznate puteve i izbjegavajući rizike koji su mogli da budu opasni. Danas se isti mehanizam tumači kao otpor prema promjenama, čak i kada su te promjene potencijalno pozitivne. Mozak jednostavno procjenjuje nepoznato kao prijetnju jer ne može sa sigurnošću da predvidi ishod, dok poznato, koliko god bilo nesavršeno, doživljava kao sigurnost.

Na primjer, osoba može da ostane u nezadovoljavajućem poslu ili vezi jer status quo pruža osjećaj stabilnosti, dok promjena donosi neizvjesnost. Ova pristranost često vodi do stagnacije, otežava donošenje odluka i ograničava lični rast. Kanemanov rad ukazuje na važnost svjesnog prepoznavanja ovog obrasca da bismo mogli da se suočimo sa njim i donesemo odluke koje nisu vođene strahom od nepoznatog, već realnim procjenama.

2. Perfekcionizam: Paraliza od previše opcija

Perfekcionizam je često prikrivena sabotaža. Iako može da djeluje kao težnja za izvrsnošću, zapravo nas često paralizije strah od greške. Naša unutrašnja kritika može da bude toliko glasna da odustajemo prije nego što uopšte počnemo.

Istraživanja pokazuju da ljudi sa perfekcionističkim tendencijama češće odlažu zadatke, što vodi do začaranog kruga nezadovoljstva. Mozak na taj način izbjegava suočavanje sa potencijalnim neuspjehom smatrajući da je bolje i ne pokušati nešto nego rizikovati kritiku ili razočaranje.

3. Navike i autopilot: Mozak bira lakši put

Mozak je „lijeni organ“ – prirodno teži očuvanju energije. Navike, koje su automatske radnje ukorijenjene u podsvijesti, često djeluju protiv nas. Iako svjesno znamo da je odlazak na trening bolji izbor od izležavanja pred televizorom, naš mozak favorizuje već postojeću naviku jer zahtijeva manje energije za donošenje odluka.

Naučnici ovo objašnjavaju djelovanjem bazalnih ganglija – dijela mozga zaduženog za automatsko ponašanje. Što je navika dublje ukorijenjena, samim tim ju je teže promijeniti.

4. Kognitivne distorzije: Laži koje govorimo sebi

Mozak je majstor u stvaranju kognitivnih distorzija – iracionalnih uvjerenja koja nas uvjeravaju da nešto ne možemo, ne zaslužujemo ili nemamo potrebu za tim. Među najčešćim distorzijama su:

Katastrofiranje: „Ako ne uspijem, sve će da propadne“

Generalizacija: „Uvijek grešim, pa nema smisla ni pokušati“

Personalizacija: „Ovo se događa jer nisam dovoljno dobar“

Te distorzije stvaraju unutrašnje prepreke koje nas drže u stanju stagnacije.

5. Nagrada sada protiv koristi kasnije

Mozak favorizuje trenutno zadovoljstvo nad dugoročnim koristima. Ova sklonost, poznata kao trenutna pristranost, objašnjava zašto biramo kratkoročne užitke (poput jedenja brze hrane) iako smo svjesni dugoročne štete (poput lošeg zdravlja).

Ovo je povezano s djelovanjem dopamina – neurotransmitera koji se oslobađa kada doživimo prijatno osjećanje. Dugoročni ciljevi, koji ne donose trenutnu nagradu, ne aktiviraju isti dopaminski sistem, pa ih mozak ne prepoznaje kao prioritet.

Kako nadvladati vlastiti mozak?

Iako se sabotaža često čini neizbmežnom, postoje strategije za prevladavanje unutrašnjih prepreka:

Postavite male, ostvarive ciljeve:

Umjesto da težite velikim promjenama odjednom, podijelite ih na manje korake. Svaki mali uspjeh oslobađa dopamin, što jača motivaciju.

Prepoznajte distorzije:

Vodite dnevnik misli i analizirajte svoja uvjerenja. Kada identifikujete iracionalne misli, lakše je da ih razbijete.

Stvorite nove navike:

Ponavljanjem malih akcija, poput ustajanja 10 minuta ranije za meditaciju, možete da „reprogramirate“ bazalne ganglije.

Prihvatite nesavršenost:

Umjesto da ciljate na savršenstvo, fokusirajte se na napredak. Svaki korak prema cilju vrijedan je slavlja.

Izgradite podršku:

Podijelite svoje ciljeve sa prijateljima ili porodicom. Društvena podrška može nadjačati unutrašnji otpor, piše n1hr.