B.Bu. [ RTS ]

Kafa mora da se ispije za 15 minuta – u torinskom kafiću više nema vremena za opušteno uživanje

Jedan torinski kafić odlučio je da napravi izbor koji je istovremeno inovativan i kontroverzan: postavljanje jasnih limita za vrijeme provedeno za stolom, uz vidljive table sa obavještenjem – 15 minuta za kafu, 20 za doručak ili užinu, 45 minuta za ručak i 60 minuta za aperitiv.

„Bar Pastičerija Novanta", koji se nalazi u Korso Duka deli Abruci, uspostavio je sistem vremenskih limita. Odluka koja je brzo postala viralna na društvenim mrežama, izazivajući podijeljena mišljenja među korisnicima.

„Upravljanje vremenom“ nije novina u svijetu ugostiteljstva. Mnogi lokali se već godinama suočavaju sa problemom „produžene posjete" nekih gostiju koji, uz kafu ili piće, ostaju za stolom satima, možda čak i ne naručujući ništa drugo.

U Milanu su odavno usvojene dvije smjene u restoranima koje podrazumijevaju da se prva smjena večeravanja završava nakon sat i po sjedenja za stolom nakon čega ste pozvani da ustanete i odete.

„Bar Pastičerija Novanta" je odlučio da postavi jasna pravila, vjerovatno da bi olakšao rotaciju gostiju. Poruka, napisana ljubazno, glasi: „Draga klijentelo, obavještavamo vas o vremenskim limitima za boravak za stolom. Hvala na saradnji i razumijevanju.“

Ovo obavještenje nije prošlo nezapaženo, brzo je postalo tema društvenih mreža, izazivajući žustru diskusiju.

Podrška: Ne možeš da zauzimaš sto satima
Oni koji podržavaju ovu odluku smatraju da je to izraz poštovanja prema drugim gostima, ističući da se ne radi samo o „vremenu“, već o „poštovanju“.

Neki korisnici društvenih mreža smatraju da je razumljivo da svaki lokal ima pravo da kontroliše prostor, naročito u vrijeme kada je posjeta najveća. „Apsolutno je u redu", stoji u jednoj od objava, „ne možeš da zauzimaš sto satima samo za ispijanje kafe."

Takođe, neki korisnici podsjećaju da u drugim gradovima, poput Milana, tempo života nije ništa sporiji: „Pa zar nije Milano grad u kojem se sve ubrzano dešava?", ironično komentariše jedan korisnik. A tu su i oni koji brane vlasnike kafića, tvrdeći da se suočavaju sa situacijom u kojoj neki gosti, sa samo nekoliko popijenih kafa, ostaju za stolom satima, možda ne trošeći ni euro više.

„Nisu ugostitelji krivi, već onaj ko je doveo do toga da kafić mora da postavi ovakav oglas". Ova primjedba odražava problem koji nije stran mnogim lokalima, u kojima se ljudi, sa izgovorom da nešto naruče, često „useljavaju" za stolove, ne obraćajući pažnju na to da drugi gosti čekaju na slobodno mjesto.

Kritike: kafa nije trka protiv vremena
S druge strane, nisu izostale kritike. Mnogi korisnici društvenih mreža kritikovali su odluku kafića, optužujući je da gosti nisu opušteni: „Ako moram da gledam u sat dok pijem kafu, to nije ni trenutak opuštanja“, stoji u jednom komentaru.

Drugi napominju da je lokal mogao direktno da komunicira sa gostima koji predugo ostaju, umjesto da generalizuje i postavlja ograničenja svima. „Ako imaju problem sa nekim, treba to direktno da kažu tom gostu, a ne da generalizuju i ometaju cijelu klijentelu", piše jedna korisnica na Fejsbuku.

„Za mene je ispijanje kafe trenutak opuštanja, trenutak mira u haotičnom danu. Ako moram da gledam sat, to gubi cio svoj šarm"

Vrijeme, vrijednost i granice: izazov modernog društva
Bez obzira na podijeljena mišljenja, ovo pitanje otvara širu diskusiju o modernoj kulturi konzumacije.

„Bar Novanta" je odlučio da postavi vremensku granicu za konzumaciju, vjerovatno kako bi obezbijedio da što više ljudi može da sjedi za stolom i da na taj način oni što više zarade. Granica koja odražava društvo u kojem se sve vrti oko efikasnosti, brzine i novca, ali i u kojem je stalna borba protiv vremena. Ugostitelji, zapravo, samo uspostavljaju red u svijetu u kojem nema dovoljno dovoljno vremena za sve, pa ni za šoljicu kafe.

Zanimljivo je primijetiti da je u mnogim drugim zemljama praksa postavljanja vremenskih limita već ustaljena i uglavnom se smatra praktičnim rješenjem. Ovo nas podsjeća na način na koji se potrošačke navike mijenjaju u savremenom društvu koje je sve više orijentisano na „sve i odmah“, ali i na poteškoće sa kojima se susrijeću vlasnici lokala, balansirajući pravo na opuštanje sa potrebom za poslovnim profitom i smjenjivanjem gostiju.

Kako god, „Bar Novanta“ je postao pravi slučaj za analizu, eksperiment koji, iako izaziva polemike, predstavlja konkretan odgovor na sve šire prisutne probleme u sektoru ugostiteljstva.

Bilo da je ova odluka ispravna ili pretjerana, ostaje da se vidi da li će i drugi ugostitelji usvojiti ovakav model. A do tada, stanovnici Torina nastaviće da se pitaju kako uskladiti uživanje u pauzi sa potrebom da se napravi mjesto za sljedeće goste.