B.Bu. [ Blic ]

TROSTRUKI OSKAROVAC

Danijel Dej Luis - "Nikad ne reci nikad"

Kako je jedan film vratio Danijela Dej Luisa pred kamere iako je poslije “Fantomske niti” svojevoljno otišao u penziju.

Činilo se da je Danijel Dej Luis postigao sve – omogućio je rediteljima da ispune svoje snove ugrađujući se u svaku ulogu kao da je ponovo rođen kao lik, dobio je tri Oskara za najbolju mušku ulogu za filmove “Moje lijevo stopalo” (1989), “Biće krvi” (2007) i “Linkoln” (2012) da bi potom, baš pred prikazivanje “Fantomske niti” (2017) objavio da napušta profesiju. Međutim, sada se vratio sa novim filmom “Anemoni” koji kao reditelj potpisuje njegov sin Ronan dok su se obojica mašili pera i napisali scenario.

“To je bio samo lijep poklon koji sam dobio. Pogotovo što je ovo bio prvi Ronanov film i što sam tamo svaki dan s njim od samog početka. Iskustvo je bilo jedinstveno i divno”, rekao je Dej Luis u intervjuu za Empajer.

Na pitanje novinara da li će u budućnosti nastaviti da snima, Dej Luis je rekao:

“Čini se da mi se apetit uvijek javlja kada me nešto fascinira i vjerujem da se to vrlo lako može dogoditi. Sigurno se neću kloniti toga”.

U godinama nakon “Fantomske niti” glumac poznat i kao jedan od najizbirljivijih u filmskoj induistriji pošto se od 2002. godine pojavio u svega šest filmova od kojih su mu četiri donijela nominaciju za Oskara, uživao je u porodičnom odmoru i, između ostalog, bavio se novim zanatom. Kao tinejdžer studirao je stolariju i zamalo postao dizajner namještaja. Kada je glumačka karijera malo zastala, čovjek koji je krajem devedesetih godina prošlog vijeka proveo godinu dana kao kalfa obućara u Firenci ponovo je izučavao stolarske vještine.

“Vratio sam se u školu u Bostonu”, kaže on za Empajer i dodaje: “Studirao sam izradu violine. U zaista neobičnoj školi koja je malo poznata, (North Bennett Street School). To je jedno od najvećih blaga naše zemlje.”

Zajedno sa sinom Dej Lius je napisao scenario o bivšem britanskom vojniku koji se udaljio od porodice sve dok ga ne ponađe brat. To nije autobiografska knjiga, ali kako je odmicalo pisanje postajala je, kako su i sin i otac priznali, ličnija nego što su očekivali.