B.Bu. [ n1.hr ]

POPULARNA PSIHOLOGIJA

Da li boje umiruju ili razdražuju

One snažno utiču na podsvijest i pokreću nas na akciju ili čine ravnodušnim.

Crvena, žuta, zelena – svakodnevno nam „komanduju” kako da se ponašamo u saobraćaju. Ružičasta je postala boja zatvora, crna garderoba nas čini vitkijim, bijela čednim…

Prema psihologiji boja, boje mogu snažno da utiču na našu podsvijest i pokreću nas da reagujemo pozitivno ili negativno, podstiču nas na akciju ili nas umiruju. Na primjer, dokazano je da crvena boja podstiče strast ali i bijes.

U psihologiji se boje dijele u odnosu na njihovu toplinu. One u crvenom dijelu spektra poznate su kao tople boje i uključuju crvenu, narandžastu i žutu. Smatraju se za aktivne i uzbuđujuće. Izazivaju emocije u rasponu od osjećaja topline i udobnosti do osjećaja bijesa i neprijateljstva.

Boje na plavoj strani spektra poznate su kao hladne i uključuju plavu, ljubičastu i zelenu i njima bliske nijanse. One važe za pasivne i umirujuće. Često ih opisuju kao mirne, ali mogu takođe izazvati osjećaje tuge ili ravnodušnosti. Treću grupu čine neutralne boje, crna i bijela i njima pripadajuće nijanse sive.

Ideja o uticaju boja na psihu veoma je popularna tema u marketingu, dizajnu... Vjeruje se da bojom i kupac može da se impresionira i podstakne da kupi određeni proizvod, uslugu ili prihvati mišljenje.

Ružičasti zatvori
I dok crvenu boju redovno viđamo u reklamama jer se vjeruje da je marketinški vrlo privlačna, nijansa ružičaste, koja predstavlja varijaciju crvenog tona u fuziji s bijelom bojom, postala je „sredstvo za smirenje” agresivnih zatvorenika.

Sve je počelo tako što je istraživač Aleksandar Šaus odlučio da prouči psihološke i fiziološke reakcije na ružičastu boju. Krajem sedamdesetih godina tvrdio je da je pronašao nijansu ružičaste, koju je nazvao P-618, koja je uticala na smanjenje otkucaja srca, umirivala disanje. Zaključio je da bi ova boja mogla pozitivno da utiče na ponašanje pritvorenika. Ubijedio je upravnike popravnog doma u Sijetlu, Bejkera i Milera (otuda i naziv Bejker–Milerova ružičasta), da ofarbaju zidove objekta ovom ružičastom bojom. Zatim su pratili ponašanje zatvorenika i otkrili da od početka ove procedure 1. marta 1979. godine nije bilo incidenata nepredvidljivog ili neprijateljskog ponašanja i da je bilo potrebno samo 15 minuta izlaganja boji da se zatvorenici umire.

Na osnovu ove studije u zatvorima Evrope i Sjeverne Amerike počeli su da kreče zidove ćelija u ružičasto. To je postalo toliko uobičajeno da su 2014. svaki peti zatvor i policijska stanica u Švajcarskoj imali bar jednu ćeliju za pritvor ofarbanu u drečavo ružičasto.

I pojedini sportski timovi počeli su da je koriste. Tokom osamdesetih godina prošlog vijeka fudbalski klub univerziteta Kolorado ofarbao je svlačionicu gostujućeg tima u Bejker–Milerovu ružičastu boju u pokušaju da opusti protivnički tim.

Kolori za kontrolu uma
Manekenka Kendal Džener je 2017. navodno ofarbala svoju dnevnu sobu u ružičasto, koristeći boju kao neku vrstu „kontrole uma” da smiri anksioznost ali i da suzbije apetit.

Šausovi rezultati, međutim, nikada nisu dokumentovani na naučni način.

„Studija iz 2015. godine, sprovedena u kontrolisanim uslovima, nije pronašla nikakve dokaze da ružičasta boja smanjuje agresivnost”, kaže istraživač boja na Univerzitetu u Beču, Domisil Džonaskajt.

Čak i ako je umirujući efekat ružičaste boje pod sumnjom, spremnost s kojom je usvojena govori o nečemu što je duboko ukorijenjeno u ljudskoj psihi o moći boje. A možda ni to nije pogrešno – postoje dokazi da boja može uticati na naše ponašanje na neke iznenađujuće načine, a da mi to ne shvatamo, zaključuje se u članku objavljenom na servisu Bi-Bi-Si.

Sam Šaus je sugerisao da efekti Bejker–Milerove ružičaste mogu imati više veze s novinom viđenja boje, a ne sa samom bojom. Ženstvena ružičasta boja u muškom zatvoru bila je iznenađujuća i stoga ne čudi da je uzrokovala da se muškarci ponašaju manje agresivno.

„Nevjerovatno je kako boje zaista mogu uticati na naše raspoloženje i ponašanje”, kaže dr Rejčel Goldman, klinički asistent na Odjeljenju za psihijatriju na Medicinskom fakultetu Univerziteta Grosman u Njujorku. Njena preporuka je da u trenucima kada smo neraspoloženi eksperimentišemo s bojama da bismo vidjeli koja promjena raspoloženja se može postići, jer male stvari čine veliku razliku.

Efekti nisu univerzalni, jer pojedinci mogu različito reagovati na boju na osnovu porijekla, ličnog iskustva i mentalnog zdravstvenog stanja.