Lidija Glišić

Crna Gora u svijetu meke moći

Jedna izložba koja je prošle nedjelje otvorena u Kući Đure Jakšića u beogradskoj Skadarliji, pokazala je zanimljiv primjer kulturne diplomatije, doduše prepušten inicijativi umjetnika.

Prof.dr Tatjana Burzanović, umjetnica iz Crne Gore, koja je svojim radovima povezala poeziju Jovana Dučića i Rabindranata Tagora, a koja već godinama njeguje prijateljske odnose sa indijskim narodom, našla se tako i na FB stranici Ambasade Indije u Beogradu, gdje je objavljena najava njene izložbe. I ne samo to - otvaranju su prisustvovali i predstavnici Ambasade koji su ovaj događaj prepoznali kao priliku za promociju indijske kulture.

S druge strane, dugogodišnja veza autorke sa Indijom, njene izložbe koje je ranijih godina održala u Nju Delhiju i Kalkuti, poznanstvo sa Gandijevom unukom, ilustracija čuvenog speva ‘Mahabharata’, dodatno bi mogli da doprinesu bilateralnoj saradnji Crne Gore sa ovom najmnogoljudnijom državom na svijetu. Jer, ako jedan umjetnik iz Crne Gore uspije da dopre do daleke civilizacijske matrice kakva je indijska, da se tu odomaći i da bude najavljen kao kulturni događaj, onda bi u tome trebalo prepoznati šansu za dodatni diplomatski međukulturni dijalog.

Zanimljivo je istaći da je upravo Jovan Dučić, čiju je poeziju Tatjana ilustrovala, tri decenije proveo u diplomatiji i bio prvi jugoslovenski diplomata sa titulom ambasadora. Brojni su primjeri istaknutih književnika koji su se dobro snalazili u diplomatskim vodama: Ivo Andrić, Stanislav Vinaver, Milan Rakić, Branislav Nušić… Miloš Crnjanski piše svoje čuveno memoarsko djelo “Embahade” (španska riječ za ambasade) opisujući upravo svoje diplomatsko iskustvo u Berlinu i Rimu, kao i svoje emigrantsko iskustvo u Londonu.

Mnogo prije Tatjane, veliki crnogorski i jugoslovenski slikar, boraveći tri mjeseca u Indiji, doživio je, po sopstvenom svjedočenju, katarzično iskustvo koje će svakako obojiti i naredni period njegovog stvaralaštva. Petar Lubarda je te 1963. godine imao više izložbi širom Indije, dok se četiri njegove slike i danas nalaze u Nacionalnoj galeriji u Nju Delhiju.

Tako su kultura i diplomatija oduvijek bile isprepletane, a kulturna diplomatija (možda bi precizniji izraz bio “diplomatija kulturom”) je oduvijek dio javne diplomatije koja se odnosi na kulturnu saradnju kao platformu za razvijanje dobrih odnosa između država. Zato je važno da nju kreiraju ministarstva kulture, vanjskih poslova, kao i nauke, koja takođe može biti značajna međudržavna spona.

U malim državama i malobrojnim narodima, koji teško mogu parirati velikim silama na ekonomskom, političkom i bezbjednosnom planu, kultura, sport i nauka su polja na kojima možemo predstavljati sebe onako kako to veliki odavno čine – putem ‘meke moći’.

Tvorac ovog danas rasprostranjenog pojma, Džozef Naj, koji nas je napustio početkom maja, opisao je meku moć kao sposobnost da svoje interese u međunarodnoj politici ostvarimo privlačnošću, ne prinudom i novcem. “Zavođenje je uvijek efikasnije od prinude, a mnoge vrijednosti poput demokratije, ljudskih prava i individualnih mogućnosti su duboko zavodljive”, govorio je Naj.

Nije li primjer ‘meke diplomatije’ bilo nedavno obraćanje premijera Spajića na japanskom jeziku na izložbi EXPO 2025 u Osaki. Govoriti Japancima na maternjem jeziku nije očekivano, pogotovo ne od predsjednika Vlade jedne tako male i daleke zemlje. Vjerujem da je ovaj gest nešto što će Japan umjeti da cijeni.

“U savremenoj diplomatiji, ministarstva inostranih poslova imaju ‘sektor za razvoj meke moći’, koja svoj izvor često pronalazi u kulturi, ali ne samo umjetnosti, već i u gastronomiji, dizajnu, popularnoj kulturi”, kaže Milena Stefanović. Austrija tako promoviše svoju savremenu umjetnost, Švedska, pak, ljudska prava i jednakost, Mađarska prilagođava svoje programe specifičnostima ne samo određene države, već i posebnostima pojedinih njenih regiona. Poljska i Letonija su osnovale institute za kulturnu diplomatiju, a pojedine zemlje su pred ulazak u EU nizom kulturnih događaja s pažnjom oblikovale svoj evropski imidž.

Zato je potrebno sistematizovati uticaj koji pojedini umjetnici, sportisti, naučnici imaju van Crne Gore, pružiti im podršku, povezati ih sa diplomatskom mrežom, digitalizovati kulturno nasljeđe čineći ga dostupnim van naših granica, pojačati prevodilačku djelatnost, uz turističke, razvijati i kulturne rute…

Jer, u današnjem globalnom informacionom dobu često pobjeđuje ona strana koja ima bolju priču, a to nam je bar uvijek išlo od ruke.