B.Bu. [ n1.hr ]

PSIHOLOG OBJASNIO

Šta je virtuelna ljubav

Internet je ubrzao proces dobijanja prvih informacija o određenoj osobi, o njenom izgledu, šta ona voli, čime se bavi, kako provodi slobodno vrijeme i kakve osobine traži u partneru, ali koliko se u tom procesu izgubila čar upoznavanja.

Jedna od osnovnih potreba ljudi je potreba za emotivnom povezanošću. Čim se rodi, beba se prvo vezuje za majku i oca, odnosno osobe koje se staraju o njoj, a kasnije i sa širom porodicom, okruženjem. Stabilna emotivna vezanost u ranom uzrastu stvara povjerenje u ljude i dovodi od kvalitetnih međuljudskih odnosa kasnije u životu.

Emotivna vezanost je potreba čovjeka za sigurnošću, pripadnošću i prihvatanjem. U partnerskom odnosu ta vezanost je mnogo više od zaljubljenosti i seksa.

Veze na daljinu

Za internet se kaže da čini svijet malim i zbližava ljude. U današnje vrijeme nije važno gdje se ko nalazi na planeti, uvijek može da se ostvari kontakt putem video-poziva, pa da se osobe ne samo čuju već i vide. Mnoge veze na daljinu opstaju zbog već izgrađene jake emotivne veze među partnerima. Štaviše, mnoga poznanstva se sklapaju preko društvenih mreža, a određene aplikacije služe i za spajanje osoba sa sličnim afinitetima, interesovanjima u ljubavnu vezu.

I dok su se u vremenu prije interneta poznanstva i bliskost razvijali polako, postepeno i kroz određeni vremenski period, čini se da su internet i njegova dostupnost ubrzali taj proces dobijanjem makar prvih informacija o određenoj osobi, o njenom izgledu, šta osoba voli, ne voli, čime se bavi, kako provodi slobodno vrijeme i kakve osobine traži u potencijalnom partneru ili partnerki. Smatra se da se na ovaj način vrši početna selekcija i štedi vrijeme koje bi se možda protraćilo na upoznavanje nekoga ko u startu ne dijeli naša interesovanja.

Vještačka inteligencija je otišla još nekoliko koraka dalje. Nedavno je stigla vijest da je ukinuta softverska podrška za vještačku inteligenciju koja je „držala u životu” hologramsku suprugu jednog Japanca. Naime, 2018. godine je ovaj Japanac dobio priliku da se oženi hologramskom pop pjevačicom, koja je stvorena od strane jedne startap kompanije 2007. godine i koja je odmah postala senzacija u Japanu. Japanac je, kako članak prenosi, izjavio da iako njegova supruga ne može da razgovara više s njim, njegova ljubav prema njoj je i dalje nepromijenjena.

To podstiče da se prisjetimo američkog filma „Ona”, u kom glavni lik, usamljeni i povučeni muškarac u procesu razvoda, počinje da koristi virtuelnog asistenta s vještačkom inteligencijom, koji je programiran tako da se razvija i prilagođava potrebama korisnika. Glavni lik filma, dakle, koristi operativni sistem za koji je izabrao da ima prijatan ženski glas i žensko ime, koji ga obavještava o informacijama koje ga interesuju – o vremenskoj prognozi, broju i sadržini nepročitanih imejlova, važnim vijestima toga dana, ali samo onim koje se poklapaju s njegovim interesovanjima. Veza usamljenog muškarca i operativnog sistema sa ženskim glasom se dalje razvija kako počinju da diskutuju o različitim temama, te se muškarac zaljubljuje i biva emotivno vezan za svoj operativni sistem od kog dobija punu pažnju, prihvatanje, osjećaj sigurnosti i pripadnosti.

Da li se potreba ljudi za fizičkom blizinom mijenja i da li je moguće da će ljudi u budućnosti zapravo tražiti idealne partnere u operativnim sistemima, koji će imati baš one karakteristike i osobine koje osoba smatra poželjnim, koji će filtrirati informacije i davati samo one koje se podudaraju sa interesovanjima osobe? Da li će ljudi u budućnosti izlaziti na romantičnu večeru sa svojim „savršenim” hologramskim supružnicima? Da li zapravo postoji savršenstvo u međuljudskim odnosima i da li je ono uopšte poželjno?

Radoznalost nas vodi novim saznanjima

Često se čuje da se „suprotnosti privlače” i da se u partnerskom odnosu par obično nadopunjuje. Upoznavanje doprinosi radoznalosti s obje strane i otkrivanju onoga što karakteriše onu drugu osobu. U prirodi čovjeka je ta radoznalost koja vodi ka novim saznanjima o ljudima i svijetu oko sebe. Izgradnja odnosa ne treba da bude „instant”, već je čar baš u tom procesu upoznavanja drugih, gdje u velikoj mjeri saznajemo mnogo i o nama samima.

Razvoj tehnologije u velikoj mjeri olakšava funkcionisanje čovječanstva, ali prirodna potreba ljudi je ipak da svojim potomcima pruže neophodnu njegu i fizički konktakt po rođenju, da time stvore jake emotivne veze i povjerenje u ljude iz bliskog okruženja i to će stvoriti osnovu za buduću potrebu ljudi da se vezuju za sebi slične, da radoznalo pristupaju upoznavanju i razvoju bliskosti i da onda s njima stvaraju potomstvo kom će prenijeti slične vrijednosti. Budućnost je puna neizvjesnosti, novih izazova i prilika kojima treba da se radujemo i pristupamo s prirodnom radoznalošću i istraživački.