B.Bu. [ n1 ]

UTICAJ DIGITALNIH MEDIJA

Slušajte svoje dijete, preispitajte sopstvena očekivanja

Mnogobrojni društveni faktori utiču na vaspitanje djece i čine ga složenijim i zahtjevnijim. Roditelji često ističu da moraju da obezbijede egzistenciju i da ne mogu da se bave djecom onoliko koliko se to danas od njih očekuje. Ono što je sigurno drugačije je uticaj digitalnih medija na vaspitanje djece. S druge strane, dijete je danas više nego ikad u centru pažnje.

Jedna od vještina koja se ne uči u školskim klupama, a od koje mnogo toga zavisi je roditeljstvo. Ono jeste biološki uslovljeno, ali je zapravo stečen način ponašanja. Simbioza ljubavi, obaveza, straha postaje stvarnost i za mamu i za tatu onog trenutka kada mali smotuljak ugleda svjetlost dana. Prvo se zadovolje sve fiziološke potebe, ali kako dijete raste – sve se usložnjavaju i zahtjevi, pa nije daleko od istine čuveno „Malo dijete, mala briga, a veliko dijete velika briga”.

U kombinaciji zadatih očekivanja, prethodnh iskustava, ali i načina na koji su i sami roditelji rasli nastaju i različiti modeli kako vaspitavamo djecu- nekima je sve dozvoljeno, neki rastu pod staklenim zvonom.

„Najbolji stil vaspitanja je brižan i istovremeno zahtjevan stil vaspitanja. Ovaj stil podrazumijeva balans u nježnosti, popuštanju, uopšte podršci djetetu i zahtjevima i pravilima koji se postavljaju pred dijete. Takođe, ovaj stil podrazumijeva poštovanje dječjih potreba, ali i zabrane koje su objašnjene. I popustljiv i autoritaran stil vaspitanja su podjednako štetni. Roditelji često misle da neće pogriješiti ukoliko su popustljivi, nesvjesni da je ovaj način vaspitanja možda i gori od strogog. Dok s druge strane, autoritarni stil podrazumijeva dresuru, a ne vaspitanje. Ovi stilovi predstavljaju krajnosti, a krajnost u vaspitanju djece može biti izuzetno opasna. Najgori stil vaspitanja je zasnovan na fizičkom kažnjavanju djece koji, na žalost, ni danas nije prevaziđen”, objašnjava u razgovoru za Magazin pedagog i geštalt psihoterapeut Dragana Glišić.

Koje osobine ima dobar roditelj

Da bi roditelj bio dobar roditelj svom djetetu prvenstveno treba da razvija i vaspitava sebe, jer djeca u najvećoj mjeri uče putem imitacije i identifikacije sa svojim roditeljima. Roditelj treba da se ponaša na način na koji to očekuje od svog djeteta, a ne da jedno govori i traži, a drugo radi. Povremeno preispitivanje i provjera svojih stavova i ponašanja je važna, a sa druge strane sposobnost da bude stabilna figura svom djetetu: da bude dosljedan, da umije da se izvini ukoliko pogriješi, da bude nježan, brižan i podržavajući roditelj, da bude zahtjevan i jasan u svojim zahtjevima.

„Roditelj treba da bude autoritet sa uporištem u znanju, realnim zahtjevima i kriterijumima, autoritet koji podrazumijeva razgovor, pojašnjenja zahtjeva i pravila. Najbolje vaspitanje je vaspitanje zasnovano na balansu između podrške djetetu i zahtjeva koji se postavljaju pred njega”, objašnjava naša sagovornica navodeći da je ključan momenat kada roditelji treba da se mijenjaju i prilagođavaju ukoliko primijete da se dijete povlači ili ispoljava problematično ponašanje.

Tada je najbolje da se posavjetuje sa stručnjakom, a uvijek je dobro preventivno se informisati, prije nego se problem pojavi.

„Ponašanje djeteta u vršnjačkoj grupi i odnos prema obavezama govori da li je roditelj uspješan ili ne u svom poslu. Nema savršenog roditelja, a i roditelji nisu roboti. Imaju svoje potrebe, obaveze, osjećanja i nisu uvijek „na visini zadatka“ što je u redu. Ni djeci ne treba davati sliku o svom savršenstvu, jer onda isto tražimo i od njih. Roditelj je čovjek i ima pravo i da pogriješi. Roditelj koji voli svoje dijete je roditelj koji poznaje svoje dijete, aktivno sluša, nudi pomoć, postavlja strukturu i od njega zahtijeva da ostvari svoje potencijale”, navodi Glišić koja ima dugogodišnje iskustvo rada sa djecom i kroz institucije, ali i praksu koja je pokazala da stručnjaci znaju kako, ali djeca nisu njihova. Oni ih ni ne mogu vaspitavati, jer je vrijeme koje provode sa njima ograničeno.

Zašto su važne granice

Prema njenim riječima, u prošlosti, dok još uvijek nauka nije bila razvijena, ljudi su rađali i vaspitavali djecu. Neki od njih su imali jasne i stabilne granice, neki ih nisu imali uopšte, kod nekih drugih su granice bile čvrste i rigidne.

„Svjedoci smo koliko kultura i razvoj nauke utiču na načine na koji ćemo vaspitavati djecu. Psihologija i pedagogija su ostvarile značajan napredak posljednjih sto godina. Sproveden je veliki broj istraživanja, danas se mnogo o roditeljstvu može i treba naučiti. Pojedinac je član šire zajednice i sa ostalim pojedincima čini tu zajednicu. Što je vaspitanje bolje i društvo nam je stabilnije i srećnije”.

Savjeti roditeljima

1- Razmislite koji je vaš stil vaspitanja
2- Osvijestite kako se najčešće ponašate sa svojom djecom
3- Razmislite da li u ponašanju djeteta postoje neke osobine koje vam se ne dopadaju
4- Konsultujte se sa stručnjakom koje osobine možete kod sebe da promijenite, kako bi ste na drugačiji način uticali na dijete
5- Usmjerite se na pozitivne osobine svog djeteta
6- Aktivno slušajte dijete
7- Prepoznajte emocije kod djeteta
8- Pomozite djetetu da prevaziđe problem
9- Zahtijevajte određena ponašanja

Stilovi roditeljstva:

Popustljivo vaspitanje

Roditelji vjeruju da je djeci potrebna sloboda, a ne kontrola. Često su uplašeni da će pogriješiti u vaspitanju i stoje u međuprostoru, ne čineći ništa ili sa grižom savjesti ukoliko iole pokušaju da disciplinuju dijete. Čini mi se da je danas ovih roditelja puno. Ovi roditelji su brižni i nježni, ali ne postavljaju djeci zdrave granice. Ova djeca mogu biti manje uspješna, ne znaju da se sami organizuju i upravljaju obavezama, mogu postati neodgovorni. U školi mogu ispoljavati loše ponašanje, a imaju veće samopoštovanje koje nije utemeljeno u realnim osobinama.

Postoje i roditelji sa popustljivim stilom vaspitanja koji nedostatak brige i nježnosti zamjenjuju materijalnim stvarima. Ova djeca razvijaju nisko samopoštovanje, mogu imati problematična ponašanja.

Autoritarni roditelji

Mnogo očekuju i koriste nagrade i kazne. Komunikaciju sa djetetom boji naređivanje i ne trude se da objasne djetetu zašto su nešto tražili. Znaju da budu strogi u kažnjavanju dječjih grešaka. Često su bez topline i nježnosti, ne dozvoljavaju djeci da sama odluče šta će i kako raditi. Iza ovakvog ponašanja često stoji strah da će raspustiti djecu. Djeca ovih roditelja nemaju samopouzdanja, ne oslanjaju se na sebe, često su povodljiva i ne umiju da prave izbore. Teško preuzimaju odgovornost, kriju greške.

Brižni i zahtjevni stil

Roditelji podržavaju dijete, ali i jasno stavljaju do znanja šta od njega očekuju. Postavljaju pravila i objašnjavaju ih. Smatraju da roditelj ima ključnu ulogu u donošenju važnih odluka, saosjećajni su, brižni, ali i traže od djeteta da ostvari potencijale. Djeca ovakvih roditelja odrastaju u zrele osobe. Briga i interesovanje koju roditelji pokazuju, govori djetetu da je ono njima važno. Time se utiče na razvoj pozitivne slike djeteta o sebi, samopoštovanja i samopouzdanja. S druge strane zahtjevi koje postavljaju pred njega, obezbjeđuju djetetu da razvije samokontrolu.