B.Bu. [ RTS ]

PSIHOLOG OBJASNIO

Zašto se ničega ne sjećamo iz perioda kada smo bili bebe

Psihologe i neurologe dugo je zbunjivala naša nesposobnost da se prisjetimo događaja prije navršene druge ili treće godine.

Život mora da je bio sjajan kada smo bili bebe: hrane nas, oblače, nosaju, svi nam se smješkaju i mašu nam. Imamo pravo na drskost da vrisnemo kada nam hrana nije stigla dovoljno brzo, a zatim da je bacimo na zemlju jer nam se ne sviđa. Šteta je samo da se niko od nas ne sjeća koliko smo tada uživali.

Godine 1905, Sigmund Frojd je skovao termin „infantilna amnezija“, koji se odnosi na „neobičnu amneziju koja, u slučaju većine ljudi, iako ne svih, krije najranija sjećanja njihovog djetinjstva“. Više od jednog vijeka kasnije, psiholozi su i dalje zaintrigirani zašto ne možemo da se sjetimo svojih najranijih iskustava.

„Većina odraslih nema sjećanja prije druge do treće godine“, kaže profesor Ći Vang sa Univerziteta Kornel. Do otprilike sedme godine, sjećanja na djetinjstvo su obično poput pačvorka.

Relativno donedavno, naučnici su mislili da mladi mozgovi nisu dovoljno razvijeni da formiraju trajna sjećanja. Ali studije iz osamdesetih su pokazale da mališani od dvije godine mogu da formiraju sjećanja i da se prisjećaju događaja od nekoliko mjeseci ranije vrlo detaljno. Izloženost traumi u ranom djetinjstvu je takođe dobro dokumentovana kao povećani rizik od kasnije anksioznosti i depresije. Paradoks infantilne amnezije, kaže Kristina Alberini, profesorka neuroloških nauka na Univerzitetu u Njujorku, jeste „kako to da ta iskustva zauvijek utiču na naš život ako su zaboravljena?“

Utisci iz ranog djetinjstva su nam sačinjena iz pojedinačnih nepovezanih slika
Istraživanje prof. Alberini na životinjama otkrilo je da se sjećanja nastala tokom perioda 'infantilne amnezije', u stvari, čuvaju u mozgu do odraslog doba, iako se ne pamte svjesno. I kod odraslih životinja i kod ljudi, formiranje i čuvanje dugoročnih uspomena o nečijim životnim iskustvima nije moguće bez regiona mozga poznatog kao hipokampus. Njen rad je pokazao da je region takođe važan u ranim sjećanjima i ukazuje da se 'infantilna amnezija' javlja zbog kritičnog perioda u kome se hipokampus razvija usled novih iskustava.

„To ima mnogo smisla s obzirom na svu literaturu o traumama“, napominje profesorka. „Ako djeca zapamte neke teške situacije u ranom djetinjstvu, možda se ne sjećaju specifičnosti, ali će njihov mozak biti oblikovan u skladu sa tim iskustvom.“

Zašto se Maori sjećaju ranijeg djetinjstva
Različita iskustva mogu takođe da objasne zašto doba u kome se ljudi sjećaju svojih prvih uspomena značajno varira. Profesor Vang, stručnjak za to kako kultura utiče na autobiografsko pamćenje, pokazao je da najranija sjećanja Amerikanaca datiraju iz perioda od oko tri i po godine, skoro šest mjeseci ranije nego kod Kineza. Takođe, otkrio je da su sjećanja Amerikanaca bila više usmjerena na sebe i emocionalno razrađena, dok su sjećanja Kineza težila da se usredsrede na kolektivne aktivnosti i opšte rutine.

„U azijskom kontekstu, identitet i osjećaj sebe manje su definisani time što su jedinstveni, već više o ulogama i odnosu sa drugima“, objašnjava prof. Vang. U tom cilju, sjećanja mogu biti manje važna za definisanje identiteta nego za informisanje o ponašanju i prenošenje lekcija. „Ako želite da koristite pamćenje da biste izgradili jedinstven osjećaj identiteta, vjerovatno se sjećate mnogo idiosinkratičnih detalja.“

Nekih događaja se sjećamo jer se o njima pričalo u porodici
Čini se da je još jedno objašnjenje za ovo nepodudaranje i to kako roditelji razgovaraju o prošlim iskustvima sa svojom djecom. Kod novozelandskih Maora, prva sjećanja se pojavljuju ranije nego kod pripadnika evropskog porijekla, sa oko dvije i po godine. Profesorka Elejn Ris sa Univerziteta u Otagu, koja proučava autobiografsko pamćenje kod djece i adolescenata, ukazuje na snažan naglasak na usmenim tradicijama u kulturi Maora, ali i na elaborativne razgovore kada se prisjećaju prošlih događaja.

Ris je pratila grupe djece od ranog djetinjstva do adolescencije, otkrivajući da pojedinci koji su imali bogatije narativno okruženje u djetinjstvu mogu da se prisjete ranijih i detaljnijih prvih uspomena kao tinejdžeri. To je bio slučaj sa djecom čije su majke postavljale otvorena pitanja i bile su detaljnije kada su govorile o zajedničkim prošlim iskustvima, kao i sa djecom koja su odrasla u proširenim porodičnim domaćinstvima.

„Znamo da su, recimo, bebe od šest mjeseci, sposobne da naprave neku vrstu mentalnih slika nečega što se dogodilo prethodnog dana ili nedjelje“, kaže Risova. „Potrebno je uzeti tu mentalnu sliku i opisati je riječima za koje mislim da je toliko važno da im pomognemo da zadrže to sjećanje tokom cijelog života.“

Ironično, brojni influenseri na društvenim mrežama insistiraju na prazničnim događajima kao glavnim za stvaranje „bazičnih uspomena“ djece, ali rani utisci koje djeca zapamte mogu biti iznenađujuće obični – „stvari kojih se većina roditelja nikada ne bi sjećala detaljnije“, napominje prof. Ris. „Klasičan primjer iz mog sopstvenog istraživanja je dijete koje se sjeća da je jednom vidjelo crva na ulici.“

Fotografije i snimci nam potkrepljuju sjećanja
Postoji takođe debata među stručnjacima koji se bave pamćenjem i o ulozi jezika u 'infantilnoj amneziji'. Ukazuju da sjećanja mogu biti ograničena nemogućnošću jezičkog značenja ranim iskustvima. „Ali mora postojati nešto fundamentalnije što takođe igra ulogu, jer vidimo isti efekat (infantilne amnezije) kod nejezičkih životinja poput pacova“, kaže profesor Rik Ričardson sa Univerziteta Novog Južnog Velsa.

'Nevjerovatno rano'
Mozak pohranjuje uspomene ne kao uredne datoteke kao na računaru, već kao mreže neurona širom mozga. Podsjećanje na neki događaj aktivira te mreže i jača veze između neurona. Ovo ne znači da je pamćenje stabilno: „Svaki put kada se vratite na neku uspomenu i razmislite o njoj, vi je mijenjate“, ističe prof. Ris.

Ponovljene sugestije mogu navesti ljude da stvaraju slike i formiraju lažna sjećanja, navodi i prof. Vang, citirajući čuveni slučaj Žana Pijažea, uticajnog razvojnog psihologa. Pijaže se jasno sjećao kako se njegova dadilja borila sa potencijalnim kidnaperom kada je imao dvije godine – ali godinama kasnije, dadilja mu je priznala da je izmislila tu priču.

U istraživanju iz 2018. godine, 39 odsto ispitanika je izjavilo da se sjećaju događaja kada su imali dvije godine ili manje. Istraživači su smatrali da su ta „nevjerovatno rana” sjećanja, kao što je sjećanje na guranje u kolicima ili prvi koraci, vjerovatno izmišljena i zasnovana na fotografijama ili porodičnim pričama.

Sjećanja iz ranog djetinjstva su nam temelji
Ali iako je pamćenje savitljivo i mala djeca su podložnija sugestiji, „konfabulacije nisu tako česte“, napominje prof. Vang. „U normalnim uslovima, čak ni djeca ne uzimaju zdravo za gotovo sve što im kažete i uključuju u ta sjećanja.“

Dakle, ako se čini da su iskustva naših ranih životnih prekretnica – prvog rođendana, prvih koraka, prvog odlaska na plažu – spremljena negdje u mozgu, zašto ne možemo svjesno da im pristupimo? Dok psiholozi kažu da se zaboravljanje može prilagoditi, to ne objašnjava zašto se čini da sjećanja nastala prije sedme godine propadaju brže nego kada smo odrasli.

Profesorka Alberini postavlja hipotezu da rana sjećanja funkcionišu kao šeme na kojima se grade sjećanja u odraslom dobu. Kao temelji kuće, oni ostaju skriveni, ali ključni.