Tufik Softić

Neslavna statistika: Pištolj po glavi stanovnika

Poštolj sam prvi put držao u rukama kada sam imao devetnaest godina i služio vojsku, JNA. Dužio sam ga kao nišandžija na minobacaču 82 milimetra, ostali su imali puške. Iznenadio sam i kapetana, a još više samog sebe, kada sam na prvom gađanju imao više pogodaka od njega. Stao je, pregledao još jednom mete, pa se zatim okrenuo prema meni i pitao - gdje si naučio da pucaš?

Rekao sam da prvi put držim pištolj u ruci. Nisam ga ubijedio, zavrtio je glavom. Bilo je to daleke 1981. godine, i bio sam druga generacija koju je zakačio tadašnji zakon da se u vojsku ide odmah poslije srednje škole. Broja vojne pošte se ne sjećam, ali nikada nisam zaboravio veliki krug i tri ogromne austrougarske zgrade kasarne “Slaviša Vajner Čiča” u Sarajevu, čije debele zidine furune od bureta nisu mogle zagrijati zimi.

Duga je to priča, kao svaka vojnička u kasnim godinama. Izgledalo je da nikada neće proći, ali prošlo je. Kao i godine studija žurnalistike u tom gradu, pa onda postdiplomske godine u Beogradu.

Taman je u tome počinjala ludnica i bratoubilački ratovi na prostoru SFRJ, a ja sam imao sreću da više ne zadužim nikavo naoružanje. To što nisam mobilizovan, imao sam zahvaliti činjenici da mi je kao novinaru ratni raspored bio na radnom mjestu. Ti ratovi su mi definitivno ogadili oružje, ali sam zato baveći se poslom ispisao čitave serijale tekstova o švercu svega i svačega, pa i poštolja.

Urednik Monitora Esad Kočan povjerio mi je, naime, jedan izvor i sagovornika za koga nikada nisam saznao odakle mu toliko operativnih informacija, koje je vrijeme samo potvrdilo i od kojih su mnoge do danas aktuelne. Da su bile tačne, govori činjenica da nikada ni jedan tekst nije demantovan.

Nikada, tako, nije demantovano, ko od tadašnjih velikih narkobosova posjeduje koji poštolj. Neki od njih bili su kolekcionari oružja, posebno pištolja. Moj sigurni izvor znao je čak i serijeske brojeve.

I nagledao sam se kroz ovaj posao svega, svakakvih ubistava. Vrlo često na mjestu dogadjaja bio neposredno nakon tragedija praveći priče koje su urednici tražili. Samoinicijativno nikada, recimo, ne bih odmah ujutru razgovarao sa ukućanima gdje je tokom noći počinjeno masovno ubistvo, u jednom selu nadomak Berana. Niti bi me vjerovatno primili da se nismo poznavali.

Pisao sam ranije o tome koliko oružja je ostalo poslije ratova kod civilnog stanovništva, koji pištolji su “najviše popularni” u crnogorskom podzemlju, ali i medju običnim građanima koji vole da se okite “levorom za pojas”.

Vrlo zlokobno zvuči statistički podatak “Globalne inicijative za transnacionalni organizovani kriminal” (GI-TOC), da je sa 39,1 komadom oružja malog kalibra, znači pištolja, na 100 stanovnika, Crna Gora, zajedno sa Srbijom, u vrhu u Evropi. A gdje su duge cijevi? Ispada nekako skoro, u prosjeku, da nema građjanina naše države da nije naoružan. 

I onda, kada se dese tragedije kao posljednja na Cetinju, a sa manje stradalih ima ih previše, pitamo se “okle oružje”. Odakle nije? Koliko ga je samo ostalo kod običnih građjana nakon nesrećnih ratova devedesetih? Osim toga, Crna Gora je tranzitna zemlja za šverc naoružanja, a ponešto od toga ostane i kod nas.

Zato mjere koje su Vlada i MUP najavili ne smiju ostati deklarativne. Neće to biti lako, ali mora se svesti na mjeru najmanjeg mogućeg. Pobogu, u pucnjavama na ulicama stradaju i slučajni prolaznici. Kao onda, prije dvije godine, u Beranama kada je metak sa jedne strane ulice pronašao slučajnog posjetioca kafića sa druge strane, srećom ne tragično. Na istom mjestu gdje je zalutalo zrno usmrtilo mladića koji je radio za građevinskom mješalicom prije možda i dvije decenije.

Treba razumjeti mještane ruralnog područja koji se često moraju braniti od upada vukova ili drugih zvijeri u torove, i one koji izdižu ljeti visoko u planinu, u carstvo divljih životinja. Ali, i  tu treba provjeriti samo da li je oružje legalno.

Onakav pištolj kao u vojsci, tetejac 7,62 milimetra, vidio sam još jedino kod mog tasta. Godinu, dvije prije smrti, vjerovatno kada je osjetio da se bliži biološki kraj, pošao je, nikom ne rekavši, u policiju i jednostavno ga vratio i odjavio. Nije poželio da ga ostavi eventualno nekom u nasljeđe, a vjerovatno ga ne bi ni on nosio da mu priroda posla to nije zahtijevala.

Od vojske, od onda kada sam pobijedio kapetana, Zoran se zvao, prezime sam zaboravio, nisam nikada više probao da pucam iz poštolja. Mada su mi mnogi govorili, poslije svega što mi se izdešavalo, da bih trebao da tražim dozvolu, nisam to uradio. Nisam imao želju.

Jedino kada planinarim sa porodicom i prijateljima, “naoružamo” se kutijom jakih petardi, bacamo ih povremeno da rastjerujemo eventualne zvijeri na putu.

Ovdje je problem jasno definisan. Ima, nažalost, i zvijeri među ljudima, a previše naoružanja koje se ilegalno lako nabavlja i u odnosu na zapadnoevropske zemlje, jeftino. I nije to problem jedne i trenutne vlasti, već skoro tri i po decenije nebrige. Šta ćemo, uostalom, sa onima koji su oružje dijelili, besplatno? Oružje kojim su možda počinjeni i do danas nekažnjeni ratni zločini.