Biljana Babović

100 godina od rođenja velikog umjetnika

Veljko Mandić - surovi profesionalac koji je umio da hipnotiše publiku

Povodom 100 godina od rođenja proslavljenog crnogorskog glumca Veljka Mandića Javni medijski servis Radio i televizija Crne Gore u ponedjeljka veče od 21:15 h emituje TV film „Jakov grli trnje“ scenariste Veljka Radovića i u režiji Blagote Erakovića. O značaju ovog velikog glumca za crnogorsko pozorište i kinematografiju za Portal RTCG govore teoretičar filma Ando Martinović i reditelj Blagota Eraković.

Martinović koji je i unuk barda jugoslovenskog filma ističe da je Veljko još za života stekao izrazitu popularnost, što može da bude i samo odraz duha vremena.

„Danas, međutim, njegov doprinos dramskim umjetnostima ukazuje se kao neizostavan dio našeg kulturnog nasljeđa, odnosno tradicije, kao izbora iz onog što čini naše iskustvo. O tome u izvjesnoj mjeri odlučuje publika. Filmovi i serije u kojima je Veljko ostavio upečatljiv trag gledaju se i sada, a interesovanje za njih prenosi se i na nove generacije. Prije neki dan javio mi se prijatelj koji posljednjih godina živi u Kataru i redovito gleda jugoslovenske filmove, i kaže kako je „otkrio“ film Miše Radivojevića „Kvar“ u kojem igra i Veljko. U užem smislu koji se tiče profesije, Veljkove izvedbe predmet su analize načina na koji se oblikuje karakter ili primjeri dobre dikcije, a njegovi komadi su u planu i programu izučavanja crnogorske drame na univerzitetu“, navodi Martinović.

Veljko je bio jednako uspješan i u glavnim i u sporednim ulogama, a kako naglašava Martinović, taj omjer je takav da je imao puno više glavnih uloga u pozorištu i na televiziji, dok su ga neke od sporednih uloga u filmu učinile prepoznatljivim na čitavom jugoslovenskom prostoru.

„Kada pogledamo njegovu filmografiju, vidjećemo da je dio kinematografije svih bivših jugoslovenskih republika, a igrao je i u filmovima strane produkcije. Postigao je to neumornim radom. Ako nije čitao ili pisao, bio je stalno u pokretu, tako je i učio tekst i pripremao uloge. Ipak, talenat je onaj uslov bez kojeg se ne može: ako nemate to zrno dara, trud ne znači ništa“, objašnjava Martinović.

Veljko Mandić nije bio samo glumac. Napisao je i desetine dramskih komada, i te drame koje je objedinio Martinović, objavljene su uoči ove godišnjice i otkrivaju Veljka kao pronicljivog i duhovitog posmatrača našeg mentaliteta i naše zbilje.

„O njima su pisali Ratko Đurović, Goran Bulajić, Stevan Koprivica i drugi, primijetivši da su to tekstovi drugačiji od većine Veljkovih uloga; da su to mahom komedije, tekstovi zbog kojih su se prvi put nakon rata gledaocima u crnogorskim pozorištima razvukle usne u smijeh povodom neke domaće teme. Čini se, sa druge strane, da u njima nerijetko provijava onaj gorki smijeh, odnosno princip da se kroz smijeh kaže istina“, navodi Martinović.

Mnoga svjetska rediteljska imena su imala planova sa Veljkom i nudila mu saradnju. Nije je prihvatio, nekada zbog lojalnosti matičnoj kući, nekada zbog pomisli da nije dovoljno mlad da bi se upustio u te poduhvate, a Martinović smatra da je pogriješio.

„Mislim da je pogriješio, imajući u vidu šta je još mogao dati sceni ili filmskom platnu. Tako, na primjer, nije prihvatio ni poziv Bojana Stupice da pređe u Jugoslovensko dramsko pozorište. Pa ipak, iako je ostao vezan za Crnu Goru, ostvario je veliki broj uloga i imao ispunjen umjetnički, ali i porodični i društveni život. Znam koliko mu je ovo drugo bilo važno i da bez te vrste pripadanja Veljko ne bi ni bio ono što jeste“, ocjenjuje Martinovć.

Kao društvo dugujemo mnogo ovom umjetniku, a sjetimo ga se nažalost samo kratkim osvrtima povodom njegovog rođenja ili smrti.

„Sve mi se više čini da je jedna od najvažnijih stvari ne samo za pojedinca, nego i za društvo da umije da vrati dug. To kako pamtimo i kako zaboravljamo ljude dosta govori o nama. Zato što nedovoljno marimo za one koji su nam pokazali kakvi bismo mogli i kakvi bi trebalo da budemo, i dešava nam se da se nađemo na stranputici za koju mislimo da je put, bez jasnih kriterijuma, sa poljuljanim vrijednostima i samopouzdanjem. Stvari se mijenjaju onda kada ste spremni da povučete hrabre i pametne poteze, ne igrajući na trenutni dobitak i ne oslanjajući se samo na svoje istomišljenike“, naglašava Martinović.

Kao njegov unuk kaže da ga pamtim kako je umio da izbriše rastojanje između odraslog čovjeka i dječaka. Kako je bio privržen i predan.

„Pamtim duge šetnje u kojima uči tekst, a onda ga ponavlja naglas, dok idemo, činilo mi se, negdje daleko, a zapravo u mjesta koja je grad ubrzo osvajao. I danas ponekad razgovaram sa njim, dok preispitujem sopstvene ideje i razmišljanja. I vidim ga u ulogama za koje nedostaje. I na filmu, i u životu“, navodi Martinović.

Mandić je igrao u čak 32 predstave velikog crnogorskog reditelja Blagote Erakovića. Ovaj vrsni reditelj sa pijetetom prenosi sjećanje na ovog velikog glumca.

Kaže da je bio čisti karakterni dramski glumac, i da nije mogao nikako da igra komedije.

„Samo je igrao dramu, tragediju, a krasila ga je surova profesionalnost. Ispunjavao je sve zadatke do tančina“, naglašava Eraković.

Prisjetio se i gostovanja u Beogradu s Njegoševom dramom „Šćepan mali“, u kojoj je Mandić igrao Teodosija Mrkojevića.

„To nikada u svojih 60 godina bavljenja pozorištem nijesam doživio. Publika mu je skandirala ime kao fudbalerima ili košarkašima na stadionu: ,,Mandić, Mandić, Mandić!“ Bio je monstrum glumački, u pozitivnom smislu“, kazao je Eraković.

Od sedam Mandićevih dramskih tekstova, Eraković je postavio četiri. Publikaciju Nikšićkog pozorišta u kojoj su sakupljene Mandićeve drame smatra izuzetno značajnom i ocjenjuje da bi neki tekstovi i danas mogli biti aktuelni za igranje, kao recimo ,,Snaha je doputovala“ koja je prema Erakovićevom sudu, jedna je od najboljih komedija napisanih na našem jeziku.

„Veljko Mandić ostaće upamćen kao neprevaziđena veličina kada je u pitanju pozorište i gluma. Jedinstvenom metafizikom hipnotisao je publiku. Bio je stožer glumačkog apsoluta, neprikosnoveni - prvi čovjek scene. Nije morao da govori, samom pojavom je ispunjavao scenu“, zaključuje Eraković.

Veljko Mandić je rođen u Nikšiću 10. oktobra 1924. godine.  Po okupaciji Crne Gore 1941. godine priključuje se partizanskom pokretu gdje kao borac Pete proleterske brigade ostao do kraja rata. Nakon rata priključio se mladim entuzijastima koji osnovaju KUD "Zahumlje", i njegova preokupacija postaje gluma i pozorište. Bio je jedan od osnivača Narodnog pozorišta u Nikšiću, 1949. godine. Već 50-tih godina režira nekoliko predstava. Početkom 60-tih godina, prihvata stalni angažman u Crnogorskom narodnom pozorištu u Titogradu, gdje je ostao aktivan do penzionisanja.

Od velikog broja uloga na pozorišnim scenama, izdvajaju se one u predstavama: „Lažni car Šćepan Mali“, „Ujka Vanja“, „Kanjoš Macedonović“, „Gorski vijenac“, „Put generala Dromire“ i mnoge druge.

Veliki broj uloga maestralno je odigrao i u filmovima i televizijskim serijama crnogorskih i jugoslovenskih reditelja: „Zle pare“, „Lelejska gora“, „Nizvodno od sunca“, “Derviš i smrt“, „Svadba“, „Maratonci trče počasni krug“, „Petrijin venac“, „U ime naroda“, „Pusta zemlja“, „Tamo i natrag“, „Ljubav i bijes“, i mnoge druge.

Ona po kojoj ga najbolje i najsvježije pamtimo je uloga Miladina u ostvarenju velikog crnogorskog reditelja Živka Nikolića „Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo“.

Mandić je 1979. godine na Festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom za najbolju sporednu mušku ulogu, u drami "Vrhovi Zelengore" reditelja Zdravka Velimirovića. Na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu za ovu ulogu dobio je nagradu za najbolju epizodnu ulogu. Isto priznanje dobio je i za ulogu Kara-Zaima, u filmu „Derviš i smrt“ (1974). Dvostruki je dobitnik najvećeg državnog priznanja Crne Gore – Trinaestojulske nagrade.

U čast ovog velikog umjetnika ustanovljena je i nagrada „Veljko Mandić“ koja se dodjeljuje za izuzetan doprinos pozorišnom stvaralaštvu na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću.