B.Bu. [ Glossy ]

TRADICIJA ILI VJEROVANJE

Zašto kucamo u drvo?

„Kucni tri puta u drvo, da ne čuje zlo!" Balkan nije jedina regija na svijetu gdje ljudi kucaju u drvo za dobru sreću ili da otjeraju maler.

Mnogi ljudi u Evropi i Sjevernoj Americi kucaju u drvo potpuno nesvjesno, nevezano za sujevjerje, što pokazuje koliko je ova tradicija ukorijenjena u raznim kulturama.

To se najčešće dešava kada se izgovori neka rečenica koja izaziva sudbinu. Uglavnom nesvjesno, ljudi kucnu u drvo da bi bili sigurni da ništa neće krenuti po zlu. Odnosno, ako se posmatra istorijsko značenje, da bi otjerali zle duhove koji se u njemu nalaze.

Prije dolaska hršćanstva i islama, mnoge paganske religije i kulture, od Irske pa do Indije, obožavale su stabla drveća ili ih smatrale idolima. Neki su ih koristili za proricanje sudbine, drugi u religijskim ritualima, a treći, poput drevnih Kelta, su smatrali da su stabla domovi drevnih bogova i duhova.

Dok su prvi kucači u drvo još uvijek predmet rasprave, autori Stefan Behtel i Debora Aronson u svojim „Knjiga dobre sreće“ i „Vodič za sreću“ pronalaze vezu između ovih starih duhova u drveću i današnjeg kucanja sa namjerom „da ne čuje zlo“.

Jedna od mogućih verzija nastanka ovog običaja je da su prvi pagani koji su naselili Evropu kucali u drvo od kojeg su bile napravljene kuće, kako bi iz drveta istjerali zle duhove i spriječili ih da prisluškuju razgovore unutar doma.

Druga verzija, opet, kaže da su neke paganske grupe obožavale ove duhove u drveću, pa su za dobru sreću grlili drveće. Tokom vjekova, ovaj vjerski obred je prerastao u kraći način obožavanja, to jest u brzinsko kucanje za sreću.

Do 19. vijeka, mnoge dječje igre su u sebi sadržavale i čin kucanja u drvo, iako je sama ideja daleko starija. Čini se da su ove igre duboko usadile u djecu običaj koji se prenosio s koljena na koljeno, jer je do 20. vijeka kucanje u drvo postalo široko prihvaćena tradicija u Sjevernoj Americi i Britaniji, a kasnije i u ostatku Evrope.

U raznim kulturama postoje i razne varijante ovog običaja. U Španiji, na primjer, drvo se dodirne nakon nekog događaja koji bi mogao da donese lošu sreću.

Postoji vjerovanje i da je kucanje u drvo povezano sa patnjom Jevreja u Španiji. Kada je inkvizicija u 15. vijeku progonila Jevreje, oni su se skrivali u drvenim sinagogama. Uplašeni bjegunac imao je tada samo jedan način da se sakrije od neprijatelja, a to je bio da uđe u sinagogu. Kucanje tri puta na drvena vrata sinagoge bio je znak da se radi o istomišljeniku.

Amerikanci i Britanci često stave ruku par sekundi na drvo, a ponekad i samo pokucaju. U Rumuniji i Bugarskoj se vjeruje da se loše stvari ili vijesti mogu izbjeći kucanjem u drvo, dok se u zemljama bivše Jugoslavije uglavnom kuca da bi se potvrdilo nešto dobro, odnosno kako ne bi pošlo po zlu („da se ne urekne”).

Običaj je da se kuca tri puta, a ne samo jednom, jer je prvo kucanje za privlačenje pažnje, drugo znači traženje pomoći, a treće predstavlja izražavanje zahvalnosti.