B.Bu. [ n1.hr ]

Digitalna demencija i digitalni minimalizam

U posljednje vrijeme sve se češće govori o negativnom uticaju pretjeranog korišćenja tehnologija, a posebno vještačke inteligencije na ljudsko ponašanje, prvenstveno na moždane aktivnosti ali i na međuljudske odnose. O tome da li već postoje dokazi o tom uticaju na mentalno zdravlje, šta je dominantno i kakvi su efekti, razgovarali smo sa Vojislavom Rodićem, ekspertom u oblasti informacionih tehnologija sa dugogodišnjim iskustvom.

– „Zavisnost od pametnih telefona“ je postala skoro podrazumijevajuća poštapalica koju svakodnevno koristimo kada govorimo o uređajima od kojih se teško odvajamo i na trenutak, a često ih stavljamo i u dječije ručice umjesto nekadašnje zvečke. Institut za mentalno zdravlje se na svojoj Klinici za bolesti zavisnosti bavi i dijagnostikom, liječenjem i prevencijom zavisnosti od video igara i kompjutera. Za sada je od strane SZO zvanično klasifikovana samo zavisnost od kompjuterskih igara (šifra 6C51), a karakteriše je smanjena mogućnost kontrole nad kompjuterskim igranjem, čak i kada postanu očigledni negativni efekti, uz degradaciju svih drugih aspekata ličnog i društvenog života. Ako se podsjetimo da je 2024. kao riječ godine izabrana „truljenje mozga“ („Brejn rot“) – opadanje mentalnih sposobnosti kao posljedica konzumiranja trivijalnih on-lajn sadržaja), ali često korišćeni izrazi „internet zavisnost“, „digitalna zavisnost“ ili „zavisnost od mobilnih telefona“ još nisu zvanično kodifikovani. SZO navodi da prekomjerna upotreba digitalnih tehnologija može da bude faktor rizika za više mentalnih poremećaja, ali da još ne postoji dovoljno veliki skup dokaza koji bi rezultirao formalnom klasifikacijom. Dosadašnja ispitivanja su bila pretežno opservacione prirode, bez preciznog i konsekventnog utvrđivanja uzročno-posljedične veze. U dosadašnjim studijama se uočava jasna veza između dužine vremena provedenog pred ekranima (prije svega telefonskim) i određenih mentalnih poremećaja, naročito kod djece i mlađih adolescenata (12-13 godina), a naročito su pod rizikom djevojčice. Postoji i mogućnost da oni korisnici koji već imaju određene predispozicije ka mentalnim poremećajima zbog toga provode više vremena u nesvrsishodnom listanju beskonačnih strana omiljenih aplikacija. Nije isto da li se vreme u korišćenju digitalnih tehnologija provodi u fokusiranom, smislenom radu, koji donosi željeni rezultat, ili se „digitalno vrijeme“ provodi u „rekreativne svrhe“, sa tendencijom sve dužeg vremena pred ekranom. Dok se čeka na zvanične klasifikacije, američki ljekari su zbunjeni pravom „epidemijom“ anksioznosti i depresije među tinejdžerima, za koju još ne postoji jasan i nedvosmislen uzrok, ali mnogi smatraju da postoji dovoljno jasna veza sa „pametnim telefonima“ (digitalni asistenti).

Sve šira upotreba AI alata u svakodnevnom funkcionisanju olakšava mnoge segmente života (Gugl mape, pametni telefoni, digitalni asistenti), ali istovremeno smanjuje potrebu da sami mislimo i rješavamo situacije. Kako se to manifestuje na naš mozak?

– Sokrat nikada nije pisao, sve što znamo o njegovim stavovima i idejama potiče od njegovih učenika (Platon i Ksenofon) koji su zapisivali njegove misli. NJegov „skepticizam“ prema pisanju potiče od bojazni da će se ljudi sve više oslanjati na zapisane riječi, nešto što je van njihovog uma i razumijevanja. Za njega je pravo učenje bilo rezultat dijaloga, preispitivanja i sjećanja. Da li vas ovakvi stavovi asociraju na naše aktuelne teme? Transhumanisti teže ka tome da se ljudski organizam funkcionalno „obogati“ tehnološkim dodacima koji bi ga „unaprijedili“. Do sada smo tjelesne nedostatke nadoknađivali raznim „dodacima“ – od plombi u zubima, preko zubnih implanta do vještačkih udova. Sada je, navodno, došlo vrijeme da mozak (i dalje misteriozan organ i pored svih saznanja o njemu) proširimo i pojačamo dodatnom memorijom i procesorima. U skladu sa aktuelnim tehnološkim razvojem, to je prvo bio „dodatni procesor“ i „memorijski čip“ (smješten negdje u potiljku), ali sa uvođenjem kompjuterskog „oblaka“ – kao pravo (evolutivno) rješenje se vidi samo veza sa „oblakom“ – odn. farmama servera, koje će trošiti najveći deo električne energije koju proizvodi čovečanstvo. I u ranijim fazama tehnološkog razvoja ljudskog društva pravljena su poređenja između aktuelne tehnologije i ljudskog tela, pa je u doba industrijske revolucije ljudsko telo imalo „kontrolnu sobu“ u glavi, gde bi „mali ljudi“ povlačili i pritiskali poluge kojima bi na „hidraulički“ način pokretali mišiće i udove. U doba prvobitne elektrifikacije poluge su zamijenjene prekidačima, a neurološke veze kablovima, a sa kompjuterizacijom su i prekidači zamijenjeni klikovima po unutrašnjem ekranu. U ovom tehnološkom trenutku „konačni ishod“ ljudske evolucije se vidi kao „spajanje“ sa eksternom „inteligencijom“ koja sadrži cjelokupno dosadašnje ljudsko znanje (mada ne i mudrost, to se olako preskače) i svako će u svakom trenutku imati odgovor na svako pitanje. Da li ćemo i dalje imati želje za postavljanjem pitanja, kada više nećemo biti dovoljno „pametni“ da shvatimo odgovore – ključno je pitanje koje rijetko ko postavlja. Naš uvaženi ekonomista Branko Milanović je u svom razmatranju efekata korišćenja AI naveo da će jedna od mogućih negativnih posljedica biti gubitak intuicije!

Da li to donosi i posljedice po naše ponašanje kad je riječ o međuljudskim odnosima?

– Kada ste posljednji put vidjeli dvije glave nagnute nad jedan ekran, i zašto niste nikad? Kada neko želi da podijeli svoje najnovije saznanje (internet mim, kratak video) on će podijeliti (šerovati) taj sadržaj sa prijateljima i „prijateljima“ jednim dodirom ekrana, bez mogućnosti da podijeli stvarni zajednički emotivni doživljaj. Društvene situacije koje su nekada imale svrhu da stimulišu stvarno, fizičko, intelektualno i duhovno druženje – školsko dvorište, sportski teren, izlet u prirodu, kafić, bazen, roštilj (neke od ovih situacija ranije su često kritikovane) danas su zamijenjene dijeljenjem i komentarisanjem virtuelnog sadržaja, koji je ponekad proizveden od samih učesnika u „digitalnoj interakciji“, ali mnogo češće je proizvod profesionalnih kreatora sadržaja, koji postaju samostalni uzori kojima se teži u svakom pogledu. Prije 42 godine su prisutni građani instiktivno potrčali za atentatorima na ambasadora Turske u Beogradu, a jedan od njih je i izgubio život tom prilikom. Danas bi većina prisutnih potegla svoje pametne telefone i počela da snima događaj, nadajući se hiljadama lajkova na tzv. društvenim mrežama. Šta se u međuvremenu desilo sa empatijom, solidarnošću, spremnošću na žrtvu? Empatija je izbledjela i preselila se u dijeljenje humanitarnih apela na internet platformama, solidarnost se mjeri brojem lajkova, a jedina žrtva na koju smo (eventualno) spremni mjeri se vremenom izdvojenom za neku temu, ali ne duže od nekoliko desetina sekundi.

Kao što nikada niste vidjeli dvije glave nad jednim ekranom, isto tako nikada niste vidjeli ni dvije osobe za „jednorukim Džekom“ odn. kockarskim aparatom. Svako je usamljen pred hipnotičkim ponavljanjem uvijek iste opsenarske mantre (digitalne ili kockarske zavisnosti, svejedno), ali ako pokušate da se samo na kratko osamite, da sredite svoje uzburkane misli i fokusirate na bitna pitanja vašeg postojanja, shvatićete da živimo u vrijeme potpunog poništenja osamljenosti kao opasnog trenutka povratka sopstvenoj suštini. U srpskom jeziku, kao i mnogim drugim, postoji jasna fonetska i suštinska razlika između ova dva pojma, ali ima jezika u kojima se za oba pojma koristi ista riječ.

Šta zapravo znači "digitalna demencija" i da li su osobe različitih uzrasta pod različitim rizikom?

– „Digitalna demencija“ nije kodifikovana medicinska dijagnoza (mada zvuči autentično). Radi se o naslovu knjige koju je 2012 objavio njemački naučnik Manfred Špicer. Od tada je taj izraz „ušao u stručni narod“ pa ga koriste i kliničari i mediji kada opisuju simptome opadajućih kognitivnih sposobnosti kod onih koji intenzivno koriste digitalne tehnologije, a posebno kod mladih. Najčešće se problemi manifestuju kao slabije pamćenje, skraćen raspon pažnje, umanjene spoznajne kao i sposobnosti društvene interakcije. Zaboravljaju se imena, brojevi telefona, zakazane obaveze, oslabljena je mogućnost koncentracije i rješavanja problema, a uočljiva je i uzdržanost u društvenim kontaktima. Šta su mogući uzroci ovih problema? Digitalni alati nam olakšavaju aktivnosti u vezi sa pamćenjem, ali i prostornom i društvenom orijentacijom. Ako se te aktivnosti izmještaju iz vas u vaše uređaje, vaše sposobnosti se smanjuju jer se manje koriste. Stalni „multitasking“ između aplikacija, notifikacija, listanja beskrajnih strana na internet platformama uvodi nas u stanje „plitke“ obrade informacija, dok je za dugotrajno pamćenje i rješavanje problema neophodna duboka koncentracija. Ne treba zaboraviti ni dugotrajno izlaganje plavom svijetlu ekrana, koje ima izuzetno negativne efekte po kvalitet sna, a dobar san je neophodan za konsolidaciju našeg pamćenja. Na kraju, i samo vrijeme koje provodimo nad ekranima oduzeto je od drugih aktivnosti – od onih povezanih sa fizičkim kretanjem do onih koje čine potku naših društvenih veza. „Digitalna demencija“ ne izaziva trajno oštećenje mozga (kao Alchajmerov sindrom) iako neki od simptoma slično izgledaju. Korekcije u korišćenju digitalnih tehnologija mogu da dovedu do poboljšanja stanja, posebno ako se usvoje i zdrave navike: kretanje, cirkadijalni ritam budnog stanja i sna, umjerena ishrana.

Kako zaštititi od tog rizika i sebe i djecu?

– Digitalni alati koje danas nazivamo „vještačkom inteligencijom“ samo su grube aproksimacije misaonih procesa, ali i takvi mogu onima koji znaju šta traže, kao i šta da očekuju, da pruže kvalitetne odgovore, pod uslovom da pažljivo motre da njihov AI alat ne odluta u povremene halucinacije. Direktor firme OpenAi Sem Altman je polovinom 2025. izjavio: „LJudi imaju veoma visok nivo povjerenja u ChatGPT, što je zanimljivo jer AI haluicinira. To je tehnološki proizvod kojem ne bi trebalo previše da vjerujete“. Ako nam jedan od autora poručuje da je jedan od vodećih botova AI nepouzdan u svojim odgovorima, onda bi to već trebalo da bude dovoljan razlog za našu uzdržanost.

Neke zemlje uvode ograničavanje korišćenja tzv. društvenih mreža ispod određene starosne granice (14, 12 godina) bilo potpunom zabranom (Australija) ili dnevnim ograničenjima. TikTok (Bajdu) za korisnike u Kini ispod 12 godina ima ugrađeno ograničenje od 45 minuta dnevno u periodu 06-22, dok američki tinejdžeri na toj aplikaciji (za američko tržište) provode 6-8 sati dnevno. Što su mlađi to više vremena odvajaju za hipnotišuće kratke video forme.

Zabrane mogu da pomognu samo ako su istovremeno praćene ispunjavanjem „oslobođenog“ vremena drugim aktivnostima. U porodici to podrazumijeva da se roditelji više bave djecom, da pričaju sa njima, da ih slušaju, da ih upoznaju i usmjeravaju njihovo ponašanje (to se nekad zvalo „vaspitanje“). U korišćenju digitalnih tehnologija cilj je ponašanje koje možemo da nazovemo „digitalni minimalizam“ – to nije odustajanje od tehnologije, već njeno smisleno i usmjereno korišćenje u mjeri koja je proporcionalna željenom efektu. Ovako napisano – djeluje lako ostvarivo, ali imajte na umu da se borite protiv timova najboljih psihologa i sociologa koji su sve svoje talente stavili u službu jednog cilja – da vas zadrže što duže pred magičnim ekranom kome povjeravate svoja najintimnija opredeljenja i uvjerenja. Možete da budete poslušni podanik ekranokratske elite, ili digitalni pobunjenik koji će koristiti najmodernije tehnologije u svoju korist. Na kraju sve zavisi samo od vas i vaše slobodne volje.