Miodrag Marković

Recenzija

HUK NA ZVUK - NeonoeN (Kada zahuči iznad Podgorice rokenrol)

Dok sjutra postoji, nebitno je što je bilo juče, dok ponoćni otkucava sat negdje u nekoj dubokoj magli jutro namiče svoje hladne zrake. Dodir tihog vjetra kao da lista negdašnje požutjele porodične albume iz proteklog stoljeća. Blijeda sjeta i nježna riječ sa usana nekome možda udahnjuju produžetak života, a nekome odlazak čine još težim. Svi počeci stanu u jedan kraj. I život i ljubav, strah i nada, vjera i bol, kao da su ispisani na prašini sna. Sve drugo je kao rukom pokošeno i bačeno u rijeku pred oluju.

 Podgorički bend NeonoeN kao da je tiho odškrino vrata u predgrađu sivih ulica i utrčao onako bosonog, ljutit i izmoren, ali sa nadom da se živjeti može i sada, otkinuti rep neperspektivnoj budućnosti i istu izvući iz okova laži i ružičastih vrpci oko ruku podanika. Pjevaju o sadašnjosti, malim ukazanim ožiljcima koje prosipaju niz svoje tragove sve sigurni da iz ove pustolovine mogu izaći neporaženi. Ljubav i mir krase njihov svemirski iskaz, dok se utapaju u nemirnom moru na majušnoj barci koja poput ljuske oraščića nadmeno plovi iznad modrih, zapjenjelih talasa. Biti mali, ali biti kuražan i u srcu hrabar, bolje je nego biti veliki i moćan, a u srcu rovit i beznadežnog koraka u tuđem dahu milostivih.

Romantični vozovi vode bend kroz opustjela svemirska prostranstva, onako tvrdo i bespoštedno, spremajući ih za sopstvenu utakmicu koja je odavno izgubila takmičarski karakter. Ali njihova  moć opažanja ne leži u sukobima i plahim, intrigantnim nastupima, već u nizu riječi, koje imaju sve, samo ne slatkasti ukus iz radionice slatkiša, začinjena dobrotom i putokazaima bez tajnovitih raskršća, nudeći odabir sreće kroz čvrsti rokenrol.
Ređajući ciglu po ciglu, strpljivo i marljivo, na temeljima hrabrosti i slobodarskih strijemljenja, NeonoeN lagano se uzdiže u svijetu regionalne muzičke zastupljenosti. Bliski čvrstom zvuku, bez pretencioznog skrnjavljenja istog sa bilo kakvim etno motivima, u svom okruženju odavno su iskočili iz šablona lake zabave, sada, svjesno ili ne, put ih vodi na neke malo drugačije staze, gdje će, a prvo će morati sa samim sobom da se izbore i odrednicu postojanja zacrtaju bez podilaženja bilo kome, a najmanje razmaženoj publici koja bi uz jeftino pivo i doskočice besmislenog tipa sa arhaičnim predznakom, pristali na dozu lake subotnje zabave.

Album Huk Na Zvuk je produkcijski urađen više nego pristojno. U nekim numerama muzički, odnosno svirački, bend djeluje fascinantno, svježe, misaono vuče na slobodarske prostore, a ljubavne pjesme predstavljaju cjelinu iz koje se ne želi pobjeći bez pruženog otpora. Toplina kojom se iskazuju nježni dodiri uvlače se pod kožu, no ne izvlače se iz iste posle refrena, ostaju tu do kraja, stapaju se sa slušaocem u jednu cjelinu. Ta čudna sinhronizacija etike i običnog življenja, kao da natplovljava oblake iznad same Podgorice.

Vokali su jasni, precizni, dijalektološki izuzetno pristupačni. No, ne mogu se oteti utisku da u par smirenijih i laganijih numera, kada je glas malo duže i više pušten, isti podsjeća na vokal Igora Drvenkara, novog pjevača Parnog Valjka. Ritam sekcija skladna, solo dionice ne lutaju bespotrebno između rifova gitare, nego kao da iz ritmičnosti iste izlaze baš tamo gdje treba, u zonu razgibavanja skrivenih misli i tihog sanjarenja koje može i biti ostvareno. Savremeni tekstovi, odlična usklađenost sa digitalnim dobom i želja da se bude izdržljiviji i lucidniji, kao da idu iz numere u numeru.

U devet numera i triedeset pet minuta muzike, svaka tema je za sebe, ali na skupnom nivou iste čine usklađenu cjelinu, između rabata na življenje i obojenih košmarnih snova, bend je odabrao svoju usku stazu kojom njihovi koraci i te kako odzvanjaju, a muzika prija uhu. Sami kažu da između prokletstva i blagoslovenosti je mali, lagani korak, ali kako ostati na liniji  vjetra i iskazati se na " zrnu prašine u olujnom letu..." Ređaju se Huk na zvuk, Dok ne udahnem te, Mi smo morali bolje, CLICKBAIT, Vezani, Dječak sa vjetrom u kosi, Merkur i Venera, Zažmuri i Za laku noć. Marko Vukčević kao vokal, Ilija Pejović na gitari, Filip Vulanović na basu i Milan Vujović za bubnjevima, pokazali su da su definitivno vrsni muzičari koji su se više godina unazad kalili ne bi li konačno izašli i sa debi albumom na regionalnu scenu. 

Vjerujte, kada ih odslušate pažlljivo, od početka do kraja, razumjećete da se zaista radi o jednom veoma kvalitetnom bendu, da im se strpljenje isplatilo, te da uz malo sreće mogu još mnogo toga postići.

Kroz kamen izvire svježa voda, hladna  i brza, jetkim zvukom nošena i zvjezdanim prahom umivena, bez boja i mirisa, ukusa ovovremenskog čovjeka i sve onoga što on ne bi htio biti, a u šta ga gura mašinerija posrnulosti i bezidejnosti. Bend pruža otpor i želi dalje, brže i više, ali na njihov način.

Album za svaku pohvalu i preporuku.