Miodrag Marković

Priča koja traje, o filmu "Led Cepelin - nastanak" i još po nečem

"Bio jednom jedan bend. Strašno veliki." "Koliko veliki, deko?" "Toliko, koliko pogledom možeš dosegnuti"- odgovaram. "Znači do zvijezda"- čujem šapat mališana mog. "Da, baš toliko".

Najvažnija stvar, kada stvarate priču o bilo čemu, je da u istoj imate što više mistike, da storija ne bude završena do kraja, odnosno da bude nedorečena i da, po mogućstvu, ostavi se prostora za teorije zavjere. Industrija zabave, kao najprofitabilniji segment ljudske dokolice, ne prihvata čuvenu izreku iz kultne serije Mućke, gdje, ne previše bitan lik, otkriva jednostavne stvari vezane za život: rodiš se, živiš i umreš. Neophodna doza tudje krvi, ratobornost kroz čitav nasmješeni svijet, odvodi naše junake u bajkovite prostore oslikanih života, ali tudjih.

In Through the Out Door je posljednji pravi studijski album benda Led Zeppelin objavljen 1979. godine. Inače, odličan album sa par izuzetnih balada gdje je do izražaja došao snažni visoki vokal Roberta Planta. Medjutim, bilo je neophodno da prodje punih 45 godina da bi se o pomenutom bendu snimio film. Dokumentarni. U nedostatku novih, globalnih ideja, filmsko muzički stvaraoci vješto se vraćaju unazad, dajući nekom predjašnjem vremenu kolorični primat ljepote i življenja. Istinom, u njenom izvornom obliku, niko ne želi da se bavi, iz razloga što ista ne prija čulu sluha, a pogotovu vida. Njena nepodobnost uvijek se ogleda kroz prizmu sociološko-materijalne izvjesnosti.

"Becoming Led Zeppelin" je dokumentarni film režisera Bernanda MekMahona koji, uz saradnju samih članova benda, govori o nastanku i ranim godinama grupe. Početkom ovog mjeseca počeo je svoj bioskopski život, prvo u Americi, a samo par dana kasnije i sa naših bioskopskih platna zaorilo se Wholle Lotta Love. Što se, bar, muzičko filmskih dešavanja tiče, idemo uz svjetska zbivanja. Robert Plant, Džimi Pejdž, Džon Pol Džons i, sada već odavno pokojni, Džon Bonam, uzlet u sferi rokenrola duguju svom neospornom kvalitetu, žestokim i sirovim nastupom, radu i želji za uspjehom, no i srećnim okolnostima krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U vremenu kada ni sanjalo se nije moglo o nekakvom internetu, ju tjubu, društvenim mrežama i slično, svaki stari, crno bijeli snimak benda u kratkom trajanju, bilo da je iz lične arhive članova benda, ili je prispio sa strane, ima posebnu draž, odnosno to zrnce istorije uvijek uljepšava sliku o samom bendu. Naravno da to tada njima nije bilo ni malo bitno, oni su živjeli, ali baš živjeli, život na svoj robusni način, bilo ih je briga za sve. Ali, iza sebe su imali albume sa numerama, koji se i dan danas ne pomjeraju. Njihova muzička priča nije bila svirka sa notama za jedno ljeto, uklesavanje zvuka za istoriju svijeta.

Sam film, " Postajanje Led Cepelina ", prije bih preveo kao "Nastajanje Led Cepelina", govori o apsolutnim počecima četvorice zaljubljenika u muziku, odrastajući u poratnom vremenu siromaštva i nadahnuti iluzijama da dolazi neko srećnije vrijeme, četiri sudbine u jednoj dekadi isprepletale su se u takav čvor, da poslije smrti jednog od njih, bend prekida stvaralaštvo. Cepelin je bio prva liga rokenrola, dahćući za vrat Bitlsima i Stounsima. Drugačiji od svih ostalih grupa koje su se ikada pojavile na svjetskim muzičkim talasima, svojom teškom svirkom i vrištećim vokalnim dionicama, pokazali su svu veličinu četiri muzičara koji sviraju svoje male notne piruete, svako na svoj način, ali da se sve to uklapa u jednu moćnu cjelinu zvanu Led Cepelin. Naravno da ni oni uspjeh nisu ostvarili u Velikoj Britaniji , gdje su im začeci i počeci, već se išlo "preko Bare". Konzervativna Britanija šezdesetih godina prošlog vijeka nije bila spremna za njih. Uostalom, sve novotarije počinju sa čudesima, skaradnostima, pa tek onda dolazi do laganog prihvatanja. Za razliku od njih, Amerika je bila željna života, strijemeći da uvijek bude ispred svih, a za tako nešto neophodni su im, pored pohoda na vasionu i ratovi gdje su se uvijek, po njima, pojavljivali kao oslobodioci nacija. U takvim okolnostima Cepelin objavljuje svoja dva albuma, na kojima se i zasniva filmska priča, prije svega iz ugla trojice preživjelih članova benda.

Od njihovog prvog koncertnog nastupa po Skandinaviji do žive svirke u Rojal Albert Holu, kultnom londonskom hramu muzike, film se bavi okruženjem jedne grupe u usponu i svega onoga što isti prati, odnosno sve nuspojave su tu. Medjutim, kvalitet i neobični scenski nastup benda ne dovode se u pitanje.

Ipak, sve bi to bilo nedovoljno da grupa nije bila uporna i koheziona. Uz zrnce sreće eto njih na tronu rokenrola. No, ni to možda ne bi bilo dovoljno da iz svakog člana benda ne kulja muzička strast, a svi zajedno predstavljaju jedan vulkan koji radi non stop. Sama priča o njima je topla, pitka i drži pažnju gotovo dva sata, koliko traje i sam dokumentarni film o jednom od najpoznatijih i najpriznatijih bendova. Posjedujući sve njihove gramofonske ploče, a iščitavajući ranije o bendu sve što bi mi palo pod ruku, daleko prije postojanje interneta, ne mogu a da ne primjetim da je preko samog dobijanja imena benda pretrčano, onako više usput, u jednoj rečenici je saopšteno kako su došli do tog imena, ali nije bilo lako da ga i zadrže, jer je i tu bilo pravnih primjedbi, najblaže rečeno.
Film je prikazan bez prevoda tekstova muzičkih numera, za razliku od filma o Dilanu, a mislim da je samo malo trebalo više pažnje, strpljenja i truda zastupniku istog sa ovih prostora, a sve u cilju privlačnosti same storije. U projekcionoj sali od 250 mjesta, prisutno je bilo na premijeri, pažljivo sam prebrojao, nas 26. Ono što je privuklo moju pažnju nakon projekcije filma su riječi jednog gledaoca da mu se film toliko dopao da će možda i sutra doći da ga još jednom odgleda. Drugi se nadovezao riječima u stilu, gitarista i frontmen Džimi Pejdž je sjajan, ali kako Bonan lupa bubnjeve, koji su to pokreti... Problem je samo u tome što su obojica bliži mojim godinama...

Sada ću ti pustiti neku muziku, rekoh mališanu, zavali se u fotelju, pa mi reci da li ti se dopada. Na Wholle Lotta Love stavljam ručicu gramofona. Idu prvi rifovi, onako razbijački, mi muziku ionako glasno slušamo... Mališan je sklopio oči, uživio se u ulogu probranog slušaoca i nakon tridesetak sekundi ustao. Ne dopada ti se ova muzika? Pitam nježno dječačića koji sljedeći mjesec puni četiri godine. Ne, ne dopada mi se. Nema veze, mali je on, a ja, ja, ja... Ne mislim da mrem, ima vremena da ga preobratim na putu pravih vrijednosti.