S. Vulić [ glazba.hr ]

Vijesti iz regije

Adrenalica - Svijet od plastike

Adrenalica su albumom debitanti, no riječ je o muzičarima sa korijenima u osamdesetim i devedesetim u Devetom krugu koji su se potom okrenuli koverima opštih mjesta domaće i strane rokerske produkcije.

"Svijet od plastike" je njihov prvijenac čije su pjesme nastajale tokom posljednje dvije godine. Pjesma „Izgubljenim tragom“ otvara album sa hard rock stilizacijama i „nabrijanim“ gitarama koje se provlače kroz cijeli album pokazujući da samoborski bend ima dovoljno utakmica u nogama kao kaver band. No, ako je vješto savladavanje rifova i bezgriješnih brzih solaža koji su neophodni za bend okrenut izvodjenju tuđih pjesama svojevrsni padobran od mogućih padova u studiju i žanrovskih skliznuća, sigurno baš nije zalog za preveliku originalnost.

Rezultat nastupnog albuma stoga je – doduše uhu ugodan – melanž raznorodnih uticaja koji se mogu gurnuti pod ime generičkog rocka osamdesetih i devedesetih s naglaskom na – manje-više – eksplozivnim gitarama, posebno u uvodu „Ponoći“ i brzaću „Moja soba“. Što, za reći pravo, i nije baš loša vijest. Jer sve pjesme, pa i one u kojima se vide male „tuđice“ kao u „Glasu“ u kojem je djelić „Profesora Jakova“ ili onog gitarskog uvoda u „Money For Nothing“ Dire Straitsa koji se kao uzor provlači na početku „Arene“, imaju i glavu i rep. Posebno kad su garnirane lirskim dionicama kao u temi „Uzalud“ s melodioznim (i eksplozivnim) refrenom koji na koncertima može biti i poziv za zborno pjevanje.

Takođe, i u solidnom „Svemirski“ koji je formalna laganica, no s moćnim gitarskim uletima i efektnim dvoglasima/pozadinskim vokalima mogao je, recimo, veoma dobro proći i u našim osamdesetima ili devedesetima. Najzanimljiviji broj albuma ipak je kaver etno broja „Preko Drave“ odrađen sa Singrlicama što zapravo ne čudi jer je pjevačica Adrenalice članica te sjajne ženske vokalne družine. Gugutavi sint u uvodu te eksplozivna gitarska svirka zanimljiv je kontrapunkt etno vokalima postižući efekt – dopustite mi poredjenje – sa Lasagninim zbrajanjem istarskog etno nasljeđa i metalnog rifa. Radija bi mogli prigrliti i zaključnu „Al’ to nije sve“ građenu oko zgodnog rifa (stare uši može podsjetiti na onaj uvod u „Hey Bulldog“ Beatlesa što – barem za mene – nije mana već kompliment). To, u konačnom, albumu daje solidnu prolaznu ocjenu stoga od Adrenalice u budućnost valja očekivati još više.