B.Bu. [ Euronews ]

IZ UGLA PSIHOLOGA

Kako se stid pretvorio u sramotu

Nije više važno ko sam, nego kako izgledam u poretku brojeva. Ako nemate lajkove – nestajete. Ako ih imate – gubite granice. Psihoanalitičari kažu da kada se postidimo, priznajemo da nismo savršeni.

Nekada je stid bio dokaz da čovjek ima dušu. Ne moralna slabost, nego znak da u njemu još postoji unutrašnji život – prostor u kojem razlikuje ono što jeste od onoga što bi želio da bude. Stid je bio granica koja nas je činila ljudima. Danas je, međutim, postalo sramno stidjeti se. U vremenu opšte bestidnosti, onaj koji se postidi pokazuje da još uvijek ima nešto da izgubi – a to je u ovom društvu najteži grijeh.

Psihoanaliza stid razumije kao afekat koji nastaje u susretu između „ja” i ideala „ja”. Frojd je stid vidio kao reakciju na razotkrivanje onoga što bi trebalo da ostane skriveno – bilo da je riječ o tijelu, o nagonskom djelu, bilo o moralnoj slabosti. On nije, kao krivica, vezan za učinjeno djelo, već za sliku o sebi. Stid je afekat samootkrivanja, trenutak u kojem se subjekt suočava s razlikom između sebe i svojih ideala.

Kako vidimo sebe

Melani Klajn je naglašavala da se stid tiče odnosa prema sopstvenoj slici, ne prema objektu, prema drugom. U tom smislu, stid je uvijek narcistički: on govori o tome kako sebe vidimo i kako vjerujemo da nas vidi drugi. Veoma često, kako projektujemo da nas drugi vidi, kako mi mislimo da drugom izgledamo. Što, takođe, nerijetko s drugim nema veze.

Hajnc Kohut je smatrao da je stid ključni afekat narcizma. On ne suprotstavlja stid gordosti, već ga vidi kao njenog unutrašnjeg partnera, kao trenutak kada naši ideali moraju da priznaju da nismo savršeni. Stid, u tom smislu, ne mora biti destruktivan: on je most između grandioznosti i realnosti, između fantazije o savršenstvu i spoznaje o ljudskoj ograničenosti.

Psiholog Ira Nathanson je uveo pojam „kompasa stida”, opisujući načine na koje ljudi bježe od tog afekta: povlačenjem, napadom na sebe, napadom na druge ili poricanjem. Sve te reakcije su destruktivne jer izbjegavaju susret s istinom o sopstvenoj nesavršenosti.

Jedini konstruktivan izlaz iz stida jeste prihvatanje sebe kao pogrešivog ljudskog bića. Mi smo svi nesavršeni i niko nikada ne može da dostigne sopstvene ideale.

Međutim, živimo u narcističkoj kulturi u kojoj su ti ideali preveliki, a njihova neostvarivost se poriče. Pretvaramo se da ih dostižemo, a kada se slika raspadne – ostajemo prazni, obezvrijeđeni i bez identiteta.

Žak Lakan je stid povezao s pogledom drugog: trenutkom u kojem subjekt postaje svjestan da je viđen. Ali u današnjem svijetu, taj drugi više nije simbolički – taj drugi je algoritam.

On ne sudi, ali mjeri. Ne vidi našu dušu, već našu aktivnost. U društvu stalne vidljivosti, stid se više ne javlja kao trenutak samospoznaje, nego kao stalno stanje.

Tako stid prelazi u sramotu: nije više važno ko sam, nego kako izgledam u poretku brojeva. Ako nemate lajkove – nestajete. Ako ih imate – gubite granice.

Naši idoli danas nisu stidljivi, nego bestidni. Njihova beskrupuloznost prodaje se kao autentičnost. Frojdov superego, koji je nekada kažnjavao, sada ohrabruje: „Budi hrabar, pokaži sve, reci sve, objavi sve.”

Donald Karvet bi rekao da živimo u vremenu moralne perverzije – etičnost je postala neisplativa, a neetičnost profitabilna.

Bestidnost koja briše svaku granicu nije, naravno, hrabrost nego zaborav. To je nesposobnost da sebe vidimo kao nekoga ko može da pogriješi. Hana Arendt je govorila da zlo često nastaje iz odsustva mišljenja, iz mehaničnog činjenja bez unutrašnje refleksije. U tom smislu, bestidnost je banalnost emocije: reagovanje bez misli, ekspresija bez svijesti, govor bez uvida.

Vraća u realnost, liječi od površnosti

Terapijska kultura dodatno komplikuje stvar: u njoj se stid proglašava „toksičnim” osjećanjem koje treba odmah otpustiti. Zaboravlja se da bez stida nema kompasa. Stid nije prepreka, već granica koja nas štiti od grandiozne inflacije selfa. On nas vraća u realnost.

Paradoksalno, stid je možda jedini afekat koji nas može izliječiti od površnosti. Kad se stidimo, to znači da postoji unutrašnji svjedok koji nas vidi – ne društvo, nego savjest. Stid je trenutak kada se subjekt odvaja od svoje slike i prvi put postaje stvaran.

Stid je neophodan i za ljubav, jer samo onaj ko se može postidjeti može i voljeti. Ljubav bez stida je posjedovanje, zavist ili eksploatacija. Ljubav sa stidom – to je ono malo ljudskog dostojanstva koje je preživjelo i u vremenu algoritama. Možda upravo taj trenutak crvenila i ćutanja pred istinom znači da još nismo izgubili sebe. Jer ko još umije da se postidi – taj još uvijek umije da misli.