S. Vulić [ balkanrock.com ]

Čekalo se

Poslije sedam godina pauze "On Tour" vas zove na novi rodeo

Beogradski trio On Tour poslije sedam godina diskografske pauze vraća se na scenu raskošnim četvrtim studijskim albumom „Semi-final Hour of the Flood“. Album u izdanju Pop Depresije dostupan je na svim digitalnim platformama, kao i u limitiranom tiražu na ploči. Dizajn omota djelo je Aleksandre Jovanić.

Mnoge stvari na albumima On Tour su konstante: pjesme pišu Ika ili Vlada ili ponekad oboje, Marko unosi cijelu paletu emocija mandolom, a gosti sa sobom donosu darove i usput obogate aranžmane instrumentima ili glasovima. „Semi-final Hour of the Flood“ u suštini ne razlikuje se mnogo od prvog albuma ili „Folkrock“ ili „Don’t It Make You Want To Go Home“. Osim što se razlikuje u svemu. Na novom albumu On Tour dodali su katarzu, baš sve nijanse čežnje i neku neočekivanu smirenost i spoznaju da će sve biti kako mora da bude.

„Nekome će sigurno biti bolje, samo najvjerovatnije ne nama“, rekao je Marko Ćebić o novom albumu i to lijepo opisuje stanje stvari. Album je sniman u periodu zima-proleće 2024. godine u Down There studiju na Novom Beogradu, u produkciji Uroša Milkića. Pored poznate trojke Smolović-Ćebić-Marinović, na albumu svira, prije svega, Glib ritam sekcija Nemanja Sarić-Saša Radojević, a gosti su brojni prijatelji/saradnici/familija On Toura. Možda je i najbolji primjer što sve može da se uradi uz malu pomoć prijatelja pjesma „There’s a Dream, I Can’t Repeat“ na kojoj se na jednom mestu (na delti Misisipija?) spajaju gitare Marinovića, Milana Glavaškog i Nenada Pejovića u ukletoj himni svih autsajdera.

Na albumu se nalazi osam pjesama, a prvi singl je A1, „This Ain’t My First Rodeo“. Ivana Smolović o pjesmi kaže: „Prvi singl je susret starih prijatelja sa našeg prvog spota „Arrows“, nakon svih izgubljenih bitaka, propuštenih života i prokockanih prilika. Na Azurnoj obali, u hotelu sa šest zvjezdica.“

Svaka priča mora da ima svoj epilog, a nema boljeg kraja od ovih par rečenica koje je o albumu „Semi-final Hour of the Flood“ napisao prijatelj grupe Aleksandar S. Janković: „Zamislite poznog Džonija Keša koji se vratio sa takmičenja recitatorske sekcije, diskvalifikovan jer je odrecitovao recitaciju o kraju ljubavi, vjerovatno i svijeta. Pjesma se tu i završava, poslije minut i po teksta, ali onda kreće distorzirani kraj svijeta uz uklete ženske udaljene vokale zavijene u eho. Da je pravde, ovaj dio bi trajao bar deset minuta. Ali te pravde nema, kao što je nema ni u životu.“

„Hvala svima koju su dio svog života utkali u ovo naše ludilo“, sumira sve u jednoj rečenici Vladimir Marinović.