Владимир Мараш

DI DI BRIDžVOTER ZA PORTAL RTCG

"Radujem se neponovljivom muzičkom "paketu" na "Made in New York Jazz festivalu"

Trostruka dobitnica Gremi nagrade Di Di Bridžvoter, u susret osmom izdanju "Made in New York Jazz Festivala" u Crnoj Gori koji se održava u Tivtu i Podgorici od 15. do 18. juna, za Portal RTCG ističe da se raduje prvom nastupu u Crnoj Gori, te da je čula sve najbolje o tom projektu.

Portal RTCG: Made in New York Jazz Festival in Montenegro će se održati narednog vikenda u Crnoj Gori, na dvije lokacije - Synchro stage u Porto Montenegru 16. juna i dva dana kasnije, 18. juna u atrijumu The Capital plaza centra u Podgorici. RTCG kao nacionalni Javni medijski servis je medijski pokrovitelj ovog događaja i zaista smo oduševljeni i počastvovani što ćemo ugostiti Di Di Bridžvoter kao posebnu gošću. Zahvaljujemo što ste sa nama.

Di Di: Hvala i vama na pozivu za intervju, radujem se što ću prvi put nastupiti u Crnoj Gori, čula sam sve najljepše o vašoj zemlji i jedva čekam da izađem na scenu "Made in New York Jazz Festival", čula sam sve najbolje o tom projektu.

Portal RTCG: Trostruka ste dobitnica nagrade "Gremi", nagrade "Tony", producentkinja, šampionka Oskara... Puno muzičkih titula. Ali, jedna od njih čini nam se posebnom i ta je nešto drugačija od svih muzičkih titula. Radi se o tituli ambasadorke dobre volje.

Di Di: Pa, ta uloga se nedavno završila. Ali, dok sam bila ambasadorka dobre volje pri Ujedinjenim nacijama, moj posao je bio da podižem svijest o prehrambenoj nesigurnosti u različitim mjestima. Druge tri ambasadorke bile su Đina Lolobriđida (Gina Lollobrigida), Miriam Makeba (Miriam Makeba) i dr Rut Levi-Montalćini (Dr. Ruth Levi-Montalcini), doktorka za istraživanje kancera, dobitnica Pulicerove nagrade, koja je preminula prije par godina u 104. godini života. Naš posao bio je da govorimo o kooperativnim programima koje je pokretao tadašnji generalni direktor, koji je, kao što sam rekla, kreirao ovu funkciju ambasadora. On se zove dr Žak Diuf (Dr. Jacques Diouf) iz Senegala. Dakle, ja sam bila jedina ambasadorka dobre volje koja je išla u misiju sa generalnim direktorom kako bismo posjetili 13 sela u Senegalu gdje su bili uspostavljeni ovakvi kooperativni programi koji su bili povjereni ženama. U osnovi, programi su imali za cilj da doprinesu boljem kvalitetu života u ovim selima kroz obuku žena ili kako da bolje koriste raspoložive izvore hrane za to selo. Dakle, radilo se tako što bi doveli dvoje ljudi iz druge zemlje koji su imali unaprijeđene postupke rada sa različitom vrstom hrane. Na primjer, ukoliko se radilo o uzgoju i skladištenju riže, doveli bi ljude iz druge zemlje da ih nauče o izgradnji silosa i kako da skladište rižu i zrnevlje koje su uzgajali. Ukoliko se radilo o uzgajanju hrane, doveli bi ljude da ih nauče kako da naprave adekvatne prostore za uzgoj biljaka, kako da naprave sistem navodnjavanja ili da izbuše bunare. Ovakve vrste aktivnosti su u pitanju.

Portal RTCG: Da li vas je ovaj program promijenio? Da li je promijenio vašu muziku na neki način?

Di Di: Da, na neki način mislim da jeste, na veoma, rekla bih, suptilan način. Napisala sam pjesmu koju sam uvrstila u moj "Red Earth" album pod nazivom "Meanwhile", koja govori o prehrambenoj nejednakosti i ljudima u stanju potrebe.

Portal RTCG: Da, kod Vas se prepoznaje puno različitih muzičkih kombinacija, od popularnih top lista, pa sve do Volfman Džeka (Wolfman Jack), Džudi Garland (Judy Garland) i drugih. Kako vas je različiti "background" učinio drugačijom?

Di Di: Pa, mislim da moja muzika govori sama za sebe. Uvijek sam bila, možda ne nužno uvijek, autsajeder, ali nekako sam gledala na muziku drugačije, jer sam bila pod tako puno različitih muzičkih uticaja. I rekla bih da su mi 24 godine života u Francuskoj omogućile određenu vrstu slobode izražavanja, za koju ne znam da li bih imala da sam bila u Sjedinjenim Državama, jer sam mogla da razmišljam van standardnih okvira i da snimam i radim što god sam htjela, jer sam radila sa svojom muzičkom kućom, a imala sam i vrlo podsticajne muzičke kuće koje su me gurale da budem originalna i da razmišljam van standardnih okvira, tako da sam imala drugačiju vrstu sistema podrške od one koju nalazite u Sjedinjenim Državama.

Portal RTCG: Upravo ste pomenuli Francusku. Ali ima puno gradova u Sjedinjenim Državama: Nju Orleans, Njujork, Memfis, zar ne?

Di Di: Ima, ali ne toliko koliko ih ima u Francuskoj. Francuska je zemlja u kojoj sam zaista sazrijevala i u Francuskoj mi je ponuđeno da imam svoju izdavačku kuću. U Francuskoj, znate, menadžeri u muzičkim kućama koje su distribuirale moju muziku koju sam stvarala dobijaju ugovore o licenci. Tu je bilo menadžera koji su zaista vjerovali u mene i u uspjeh koji sam imala i gurali su me da imam svoju izdavačku kuću. Dakle, ipak je to bila Francuska. Sve ono što sam uradila u Sjedinjenim Državama bilo je naravno divno i interesantno, ali mislim da muzičku raznolikost dugujem Francuskoj.

Portal RTCG: Živjeli ste u mnogim gradovima SAD i Francuske. Da li ste svaki novi grad doživjeli i kao novi početak? Mijenja li se vaš način razmišljanja sa preseljenjem u novi grad?

Di Di: Ne znam... u Sjedinjenim Državama, život u Nju Orleansu mi je otvorio oči za raznolikost muzičara Nju Orleansa. I razgovarala sam sa nekoliko različitih muzičara o saradnji. Do danas niko od nas nije mogao da precizira datume kada bismo mogli da se okupimo i da radimo zajedno. Ali, to je svakako bilo predivno. Opet, život u Nju Orleansu mi je otvorio oči i kada je podrška u pitanju, ta ljepota podrške koju i grad i država daju muzičarima, kao i muzici uopšte u samom Nju Orleansu. A što se tiče uticaja na mene lično, rekla bih da inkorporiram i da sam uvijek inkorporirala neke pjesme Nju Orleansa u moj repertorar, u svaki od repertoara koji sam izvodila. I tako je već godinama, tako da sam imala jedan poseban osvrt na Nju Orleans. Ali, opet, moram da vam kažem da to nije ista vrsta inspiracije kao ona koju sam imala dok sam živjela u Evropi, jer sam u Evropi bila izložena različitim kulturama, a te kulture su bile različite zemlje. I to su bile 'duboke' kulture. To nisu različite oblasti Sjedinjenih Američkih Država. Dakle, to je bila široka paleta sa kojom sam radila. A onda, tu je afrički i sjeverno afrički uticaj i ja sam radila sa svim tim. Nalazim da je to mnogo bogatije iskustvo za mene u muzičkom smislu nego ovdje u Sjedinjenim Državama. U stvari, razmišljam o tome da se vratim u Francusku. Da, zaista! Ili da makar pola godine budem u Francuskoj, jer počinje da mi nedostaje bogatstvo različitih kultura... I danas, Sjedinjene Države… stresno je. Za mene je teško da stignem na bilo koje muzičko mjesto zbog otrovne politike, zbog rasizma koji je sve prisutniji. Ja živim u jednoj od južnih država, tako da je moje suočavanje sa rasizmom možda nešto naglašenije nego što bi bilo da da živim u nekoj od sjevernih država. Tako da uvijek gledam i pokušavam da budem svjesna mog okruženja, jer ne znam šta će da se desi. S druge strane, u Evropi, boraveći u Francuskoj svega nekoliko dana, vidjela sam jednu drugu vrstu poštovanja prema meni kao umjetnici. Tamo je prisutna ljubav prema mojoj umjetnosti i određena vrsta dubokog uvažavanja prema meni kao umjetnici. Ona vrsta koju ne osjećam ovdje u Sjedinjenim Državama. Bila sam na televiziji, dala nekoliko intervjua, bila sam na radiju i smatraju me velikom zvijezdom u Francuskoj, evo i upravo sada dajem intervju za neki evropski medij. Tako da je to mnogo drugačije.

Portal RTCG: Jeste li svojevremeno zaista zarađivali samo 25 dolara po svirci?

Di Di: Zarađivala sam 25 dolara za svirku kada sam bila sa Orkestrom Ted Džouns Mel Luisa (Thad Jones Mel Lewis Orchestra). O, bože dragi! Tako nije bilo u Francuskoj. Bilo je to 70-ih. A Mel Luis je bio zadužen za finansije i nije bio široke ruke…

Portal RTCG: Recite nam nešto o svom prvom bendu, svojim muzičkim počecima…

Di Di: Pa, bio je to tada trio koji sam okupila za učešće u jednom programu talenata u Flintu u Mičigenu. Bile smo nas tri djevojke i zvale smo se "The Iridescence". U to vrijeme, a govorimo o sredini 60-ih, bili smo pod snažnim uticajem dolaska "Motown Records". Mi smo izvodile reinterpretacije za pjesme ove kuće i pjevale smo kao prateće vokale za druge muške pjevače. Obično su muški pjevači željeli da imaju prateće vokale. A onda sam ja napisala neke pjesme za nas koje smo izvodile u emisijama za talente, ali ni jedna od djevojaka nije zaista bila ozbiljna kada je muzika u pitanju. Bile smo u srednjoj školi i nisam mogla da ih okupim za probe. I onda sam se jednostavno odvojila. I tako postanete sopstvena mašina koja gura sve…

Portal RTCG: Bili ste pokretač…

Di Di: U punom pogonu, da, ja sam bila taj motor. Mislim, ideja je bila moja, ja sam sve osmislila i pozvala te dvije drugarice. Ni jedna danas više nije u muzici.

Portal RTCG: Jeste li još uvijek u kontaktu?

Di Di: Da.

Portal RTCG: Vaš diplomski bio je iz engleskog jezika i puno puta ste rekli da ste odličan govornik. Da li ćete zaokrenuti karijeru u drugom smjeru u nekom trenutku?

Di Di: Ja imam 72 godine. Molim? Ha, ha…

Portal RTCG: Još uvijek ste aktivni, još uvijek ste mladi, još puno toga je pred vama, sigurni smo.

Di Di: Ma svakako ne, taman posla da zaokrenem karijeru u drugom pravcu. Mislim, radim i kao voditeljica. Tražili su mi i da držim govore. Tražili su mi da govorim u Ujedinjenim nacijama o različitim pitanjima. I da, govorila sam u različitim prilikama bez pripreme. I ja to znam i umijem. I često kada bih držala takve govore, nakon što bih završila, nisam se sjećala što sam rekla, ali u tom trenutku taj bi govor tekao, ljudi bi se razbudili i zainteresovali koja god tema da je u pitanju i uključili bi se. Tako da je to bilo uvijek jako interesantno.

Portal RTCG: Imam jedan mali upitnik za otkrivanje nekih ličnih priča i osjećanja koji se kriju iza naziva melodija. Ja ću navesti naziv kompozicije i zamoliću vas da podijelite sa nama koja vam osjećanja, priče ili emocije odmah padnu na pamet. "Bye Bye Blackbird"?

Di Di: Ah, da… "Bye Bye Blackbird" – za nju imam posebnu asocijaciju. Bila je to pjesma koju sam često pjevala sa Orkestrom Ted Džouns Mel Luisa. Ted Džouns je uradio aranžman za mene. I ona uvijek kod mene budi predivna sjećanja na moju saradnju sa Tedom i velikim orkestrom.

Portal RTCG: “Just Friends“?

Di Di: “Just Friends“ je jednostavno fantastičan džez standard koji govori o ljudima koji su bili u vezi i koji su odlučili da nastave dalje, ali ostali prijatelji.

Portal RTCG: “God Bless the Child“?

Di Di: “God Bless the Child“ je za mene jedna od dvije pjesme koja definiše Bili Holidej. To je pjesma koju je napisala nakon što ju je majka odbila za novac kada je imala 13 godina. I ona kaže u jednom stihu „Bože blagoslovi dijete koje ima svoje“. I onda je to postala pjesma. To je pjesma za koju se nadala da će postati jedna vrsta gospel standarda. Ali nikad nije postala. I upravo je to razlog zašto je izvodim u gospel maniru.

Portal RTCG: Hvala puno. Bilo je zadovoljstvo razgovarati sa vama. Ovo će biti vaš prvi dolazak u Crnu Goru, zar ne?

Di Di: Tako je.

Portal RTCG: Na kraju, da obavijestimo čitaoce da interesovanje za festival prevazilazi sva očekivanja organizatora, pa pozivamo zainteresovane da što prije kupe svoje ulaznice. Najbrži put je svakako online, na adresi www.jazzmne.com/shop ili na dvije lokacije – džez klub Sejdefa u Podgorici i Blue Room klub u Porto Montenegru u Tivtu. Di Di, još jednom, hvala što ste govorili za portal Javnog servisa – RTCG i zaista se radujemo vašem dolasku.

Di Di: Da i ja se radujem što dolazim i jedva čekam da sa publikom u Crnoj Gori podijelimo prelijep program i što je najvažnije, da učestvujem u jedinstvenom i neponovljivom muzičkom „paketu“ vrhunskih muzičkih znalaca iz svih krajeva svijeta. Hvala vam.