Sabrija Vulić

Bojan Marović: Glasno muzikom govorim

Nastao iz srca Podgorice, Bojan Marović nije samo pjevač — on je glas generacije koja traži emociju u svakom stihu. Njegov put od tinejdžerske pobjede na karaokama do regionalne zvijezde ispisan je iskrenošću, talentom i nepokolebljivom posvećenošću umjetnosti. Spoj klasičnog obrazovanja i pop senzibiliteta učinio ga je jedinstvenim autorom koji ne prati trendove, već ih stvara. U svijetu gdje se zvuk često gubi u šablonima, Bojan ostaje vjeran melodiji koja dira dušu.

Tvoja pjesma „Više te nema“ obilježila je početak karijere. Kako danas gledaš na taj period svog života?

Veliki je to momenat, i da budem skroz otvoren, to je jedan prelijepi dio mog života, sa ove distance , ponosan sam jako na svoju porodicu i na sebe što sam bio tvrdoglav i što smo vjerovali u neku viziju .

Kako se nosiš s gubitkom privatnosti koji dolazi s javnim životom, posebno kada se radi o porodičnim temama?

Navikao sam. Nisam od onih koji govore o tome kao nešto što je teško. Prihvatio sam to kao dio posla. Neću vas lagati, nekad mi nedostaje da budem slobodan, ali suštinu sam našao upravo u izrazu i kompenzovao da to bude moje nebo.

 U više navrata si govorio o važnosti emocije u muzici. Da li je danas , novim generacijama, teže prenijeti iskrenu emociju?

Dobra muzika će uvijek biti u modi , sve ostalo je prolazno. Uvijek ćete prije biti zagrljeni sa nekim uz neke melodije koje vas potpuno čine drugačijim i sa istom vas odvede na neko posebno mjesto .

Kako balansiraš između komercijalnog uspjeha i umjetničke iskrenosti u stvaranju muzike, odnosno kako se nosiš s pritiskom društvenih mreža i trendova u muzičkoj industriji?

Trend je važan jako, ali isto tako je i prolazan. Nije pametno voditi se trendom i to staviti kao temelj stvaranja, morate imati svoj pečat i svoju prepoznatljivost . Kada to uspijete, tada počinje velika borba za ono što vam pripada, na tom putu je potpuno normalno biti i neshvaćen i ne prihvaćen, ali i pokupiti lovorike i kritike u isto vrijeme. Na kraju svega vrijeme je sudija i kadija svima, pa i vašem stvaranju.

Tvoja muzika često nosi tugu, ali i nadu. Da li je bol nužan dio stvaranja, ili se može stvarati i iz radosti?

Ruku pod ruku ide sve to, melanhonija i sreća su dio moga bića u svakoj sekundi, tako gledam na more gdje sam proveo najviše vremena, i gdje mi je mjesto, mogu živjeti i najluksuznijeg stanu, ali moja duša je tamo, sve u svemu proklet čovjek, uvijek bih više, ali mi vrijeme kaže da je tu ipak sasvim ok. Volim što znam da ćutim, ali da glasno muzikom govorim.

U javnosti si često viđen kao emotivan i ranjiv. Da li postoji prostor u kojem si potpuno zatvoren — i zašto?

Privatnost sam do sada sačuvao, sve sto sam želio je mir. Nisam ga kupovao , već sam ga stekao , ali sam shvatio da je jako važno da budeš svoj u svemu ovome, a to nije lako . Zato mislim da svaki čovjek mora imati lice u svoja četri zida kada shvata da ga bol kida, a da ga radost podiže, za ljude da sačuva upravo ta svoja četiri zida i za ljude koje volite da ih ne povrijedite i sačuvate.

Postoji li trenutak u karijeri koji bi volio da zaboraviš — i ako da, šta te je naučio?

Postoje ljudi koje bih da zaboravim, ali ko me “šiša”, sam sam ih birao, a kad ih je vrijeme nametnulo opet sam mogao da odbijem, ali sve ide sa stažom, od njih sam naučio šta ne smijem nikada da postanem.

Da li postoji pjesma koju si napisao, a još uvijek čeka pravi trenutak da bude objavljena?

Uvijek pišem, teško je kada si djevojka autora ili nekoga ko se izražava na taj način da ljudi to mogu da pročitaju, čuju ili već na neki način dožive. Tada postaješ dio priče koja se ne zaboravlja… Ima puno stvari koje će tek ugledati dan .

Šta bi volio da publika osjeti kada sluša tvoje pjesme – postoji li poruka koju uvijek pokušavaš prenijeti?

Volio bih da se opuste i da ih pjesma nosi, to su sve slike koje sam notama “piturao” onako kako sam zamislio …

Kako vidiš aktuelni trenutak crnogorske muzičke pop scene ?

Imamo puno talentovanih ljudi, ali nemamo infrastrukturu da isti ljudi postanu i opstanu na sceni. Da bi to se desilo, stvari moraju iz korijena da se mijenjaju, da budemo prvo iskreni i da se pogledamo u oči, pa sve redom. Treba podržati festivale više i bolje, manifestacije trebaju veću priliku za mlade ljude i za domaće izvodjače, i naravno tržište da stvori prilike iz kojih bi se obezbijedio novac da isti muzičari mogu da se opuste i rade svoj posao. Sve mimo toga je kolaps i mislim da tako trošimo vrijeme ljudima koji imaju talenat.