- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Novosti dana
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- Muzički program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Lična karta
15. 06. 2024.
07:32 >> 07:31
DOBITNICA GODIŠNJE NAGRADE UNIVERZITETA CRNE GORE
Lična karta: Doc. dr Sara Vujošević Jovanović, sopranistkinja
”Nomad u beskraju riječi… istražitelj stanja uma koji pretvara poetičnost u stvarnost, a filozofsko razmatranje u svakodnevicu”. Na ovaj način sebe opisuje Sara Vujošević Jovanović koja svoje bogato znanje i iskustvo dijeli kroz predavanja i rad sa studentima na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju gdje predaje grupu predmeta Glas na osnovnim i master studijama, unutar studijskog programa Gluma, kao i predmet Muzička umjetnost u okviru studijskog programa Drama i pozorište.
Za izuzetan doprinos u razvoju naučno-istraživačkog, umjetničkog i stručnog rada Sara je dobila godisnju nagradu Univerziteta Crne Gore. Nastupala je u dvoranama širom svijeta, od Beča preko Londona do Moskve, ističući svoju izvođačku virtuoznost operske umjetnice, kroz različite programe posvećene brojnim umjetničko-istorijskim periodima. Koja putovanja pamti, šta je čini srećnom, a šta može odmah da je oraspoloži i nasmije, Sara Vujošević Jovanović otkriva u Ličnoj karti.
Putovanja su sastavni dio naših života. Da li je neko mjesto probudilo nešto novo u Vama i gdje ste se najbolje osjećali?
Dozvolite mi da odgovorim na vaše pitanje iz dva raznorodna ugla, isprva- razmatrajući neka od najvažnijih umjetničkih djela i monumentalnih građevina koja mi prva padaju na pamet i koja su me duboko impresionirala i obogatila duh.
Stajanje pred remek-djelima, poput: "Noćna straža" u Rijksmuzeju u Amsterdamu, "Rođenje Venere" u Galeriji Ufici u Firenci, "Gernika" u Muzeju kraljice Sofije u Madridu… ne može biti samo susret s određenom estetikom, već i sa suštinom ljudske genijalnosti. Ova djela su u meni izazvala duboke filozofske refleksije i promišljanja o prirodi umjetnosti, ljudske egzistencije i stvaralaštva, podsjećajući me na slojevitost postojanja i univerzalne istine koje izranjaju iz individualnog umjetničkog izraza. Nadalje… monumentalne građevine poput Crkve Rođenja Hristovog u Vitlejemu, Petre u Jordanu, piramida u Gizi… svaka na svoj način, odiše drevnom grandioznošću i dubokim istorijskim značajem.
“Suočavanje” sa ovim remek-djelima, toliko duboko usađenim u tkivo ljudske kreativnosti i duha, otvara vrata mističnom promišljanju o smislu života, prolaznosti vremena i čovjekovoj ulozi u vječnoj igri postojanja…
S druge strane, želim da vam ispričam o mjestu koje me je zaista duboko impresioniralo i ostavilo u meni trajan utisak otrežnjenja… u pitanju je posjeta Krimu i muzeju na Jalti, gdje su se sastali Staljin, Ruzvelt i Čerčil kako bi rješavali sudbinu svijeta.
U pitanju je Livadijski dvorac, gdje se odigrala znamenita Jaltinska konferencija, 1945. godine... Stajati na istom mjestu gdje su svjetski lideri praktično dijelili svijet, zabavljajući se i istovremeno oblikujući sudbine miliona ljudi, bilo je iskustvo koje je promijenilo moj pogled na istoriju i politiku. U tom muzeju, među zidovima koji su svjedočili tako važnim odlukama, kao da mi je odjednom postalo jasno koliko smo nemoćni pred silama politike i moći, koju ista nosi. Vidjeti artefakte i dokumente bilo je poput gledanja u ogledalo koje reflektuje svu složenost i težinu istorijskog trenutka. To iskustvo me natjeralo da se dublje zamislim nad prirodom uticaja, sudbinom naroda i ulogom pojedinca u velikim istorijskim tokovima.
Trenutak mi je ukazao na prolaznost i relativnost ljudske moći. Veliki lideri, koji su tada odlučivali o sudbini svijeta, naposljetku, pokazali su kako su i najmoćniji među nama samo figure u mnogo većoj igri. Ta spoznaja me je podsjetila na riječi Heraklita da je sve u stalnom toku i promjeni i da su granice moći i kontrole koje ljudi sebi pripisuju često iluzorne. Posjeta Krimu i mjestu gdje se odigrala Jaltinska konferencija me je inspirisala da se dublje bavim pitanjima istorije i ljudske sudbine.
Iskustvo me naučilo da, iako je pojedinac nemoćan pred velikim silama, kvalitetno razumijevanje istorije može pružiti mudrost i perspektivu koja nam pomaže da bolje razumijemo našu ulogu u svijetu.
Šta najčešće donosite sa putovanja?
Kada se vraćam sa putovanja, često donosim nešto više od suvenira ili fotografija… Nosim sa sobom mirisne tragove prošlih iskustava, neopipljive senzacije koje su se urezale u moje sjećanje. Donosim fragmente drugih kultura, duboko utkane u svijest, obogaćujući moje shvatanje svijeta i raznolikosti ljudskog iskustva. Možda najvrijednije što donosim su upravo nove perspektive, saznanja i spoznaje, koje mi omogućavaju da rastem i razvijam se kao individua.
Predstava o sreći se razlikuje od osobe do osobe. Kako je zamišljate, šta Vas čini srećnom ?
Predstava o sreći zaista je subjektivna, poput mozaika koji svako od nas gradi prema sopstvenom doživljaju svijeta. Za mene, sreća nije samo trenutak euforije ili određeno materijalno blagostanje, već dublji osjećaj ispunjenosti i usklađenosti sa svojom prirodom i trenutnim stremljenjima. To su trenuci jutara u zagrljaju moje porodice, smijeha sa malim brojem mojih velikih prijatelja, tihi momenti sa inspirativnom knjigom ili momenti kada spremam predavanja za moje studente, imajući na umu samo jedno- kako da ih inspirišem da što više istražuju na određenu temu…
Takođe, sreću pronalazim u procesu ličnog rasta i ostvarenja zacrtanih ciljeva, osjećaju dubljeg smisla u svemu što radim.
Šta može odmah da Vas oraspoloži i nasmije? A iznervira i naljuti?
Ono što momentalno oživljava dušu su nježni trenuci u svakodnevici, osmijesi moje djece koji podsjećaju na beskrajnu snagu majčinske ljubavi ili topla šolja čaja, koja mi pruža trenutke mira dok posmatram mjesečinu kasne noći. Takođe, ushićenost mojih studenata kada se suoče s novim umjetničkim spoznajama mi pruža duboku satisfakciju, jer u tim trenucima prepoznajem moć dijeljenja znanja i rasta duha. Muzika, kao prirodni univerzalni jezik, takođe igra ključnu ulogu u mom emotivnom svijetu, jer me određene melodije vode kroz široki spektar osjećanja, od duboke introspekcije do svojevrsne ekstaze. S druge strane, situacije koje me mogu izbaciti iz takta su one u kojima se susrijećem s nepravdom, neiskrenošću ili nedostatkom poštovanja… Takođe, frustriraju me i nesporazumi koji mogu nastati nedovoljnom komunikacijom ili nedostatkom razumijevanja. U takvim trenucima, trudim se da ostanem smirena i sačuvam prisebnost uma kako bih konstruktivno i dostojanstveno riješila situaciju.
Šta volite kod sebe, a šta baš i ne?
Kod sebe volim sposobnost da proniknem u slojeve ljudske duše kroz poetski uobličene misli. Poezija je moja velika strast, način na koji intimno izražavam i razumijem svijet. Ono što bih promijenila kod sebe je tendencija ka pretjeranom analiziranju i introspekciji. Iako me to često vodi ka dubljim spoznajama, ponekad mi otežava da se prepustim trenutku i uživam u jednostavnosti i ljepoti sadašnjeg trenutka. Ta unutrašnja potraga može me udaljiti od spontanih radosti, ali učim da usvojim potreban balans, kao dio nadogradnje svog putovanja kroz ovaj život.
Greška koja Vas je promijenila ili nečemu naučila?
Greške su poput raskrsnica na putu života - često nas odvode u neočekivane pravce, ali istovremeno otvaraju nova područja za lični rast. Kroz iste istražujemo granice sopstvenih mogućnosti. Jedna od grešaka koja je za mene posebno bolna bila je kada sam pisala jedan od naučnih radova i nekim čudom (još uvijek mi nije jasno kako) izgubila sve brojeve koji su označavali napomene iz korišćene literature. Tada, nemajući pristup tehnologiji poput današnje, morala sam provjeravati svaki detalj, što je zahtijevalo temeljnu reviziju teksta. Iako je greška bila skupa, naučila me je važnosti strpljenja i preciznosti, kao i važnosti prilagođavanja novonastalim okolnostima... Ali ne mogu Vam ustvrditi da sam do dana današnjeg, kada se sjetim tog trenutka (bila sam jako ograničena rokom predaje rada) uspjela sebi oprostiti navedenu nepažnju i nepromišljenost.
Kakvi ste kad Vam je dosta svega?
Tada se često povlačim u tišinu kako bih pronašla unutrašnji mir. To može uključivati aktivnosti poput šetnje, meditacije ili čitanja knjige koja mi pomaže da se opustim i ponovo uspostavim ravnotežu. U društvu svoje djece, uživam u trenucima radosti koji mi donose svježu perspektivu. Porodična podrška često mi pruža osjećaj sigurnosti i pripadnosti, pomažući mi da prevaziđem izazove. Takođe, volim razgovarati s bliskim prijateljima kako bih izrazila svoje osjećaje i dobila vjetar u leđa. Važno je prepoznati kada je potrebno napraviti pauzu i odvojiti vrijeme za sebe kako bismo obnovili energiju i mentalno zdravlje.
Kako bi opisali sebe u par riječi?
Nomad u beskraju riječi… istražitelj stanja uma koji pretvara poetičnost u stvarnost, a filozofsko razmatranje u svakodnevicu... i navedenim često “udaram po živcima” mojoj velikoj prijateljici Sanji Popovic.
Šta nikada ne opraštate drugima?
Ne opraštam obmanu. Smatram da je povjerenje temelj svakog zdravog odnosa. Nedostatak iskrenosti razara tu osnovnu poveznicu, stvarajući pukotine koje je nemoguće popraviti. Otvorenost je kamen temeljac zdrave komunikacije, a nedostatak iste stvara tminu sumnje koja teško može biti rasvijetljena.
Gdje ste u djetinjstvu najviše voljeli da provodite vrijeme?
U djetinjstvu, grad Bar bio je moje sveto utočište. Plaže, šetalište i morsko prostranstvo bili su izvor moje bezbrižnosti, s obzirom na to da smo ljetnje raspuste nas četvoro djece provodili u Baru, sa našom majkom. Bar je mjesto koje mi je i dan danas asocijacija na mir i spokoj. Međutim, uz tu ljepotu dolazio je i jedan duboko usađen strah - strah od pomalo nepravilno popločanih parkirališta grada Bara, koja su prijetila da progutaju moje korake, na putu do mora. Taj strah, s vremenom, postao je simbol mojih unutrašnjih prepreka, podsjetnik da svaki korak u životu nosi i svoj teret i svoju ljepotu, podsjetnik da čak i u najjednostavnijim situacijama možemo pronaći simbole naših unutrašnjih borbi… podsjetnik da smo naučili da se smijemo strahovima koji su nas jednom obuzimali.
Šta ste iz perioda kada ste bili dijete zadržali do danas?
Moja majka je sačuvala nekoliko primjera kompakt diska (odnosno albuma mojih dječijih pjesama) pod nazivom “Crna Gora ljubav nudi”, koji sam kao dijete s ljubavlju otpjevala. Taj album je ne samo arhiv sjećanja na brojne solističke koncerte širom Crne Gore, već i podsjetnik na moje prve autograme, koje sam davala s dozom umišljene prepotentnosti, ali i dubokog zadovoljstva. Svaka pjesma sa tog albuma je svojevrsni putokaz kroz moje rane muzičke korake, obogaćen uspomenama na nastupe na mnogobrojnim dječijim festivalima, gdje sam kao dijete dobijala ogromnu satisfakciju povodom raznih priznanja i nagrada.
Neprocjenjivo iskustvo, zaista.
Što biste rekli Sari djevojčici iz današnje perspektive?
Tvoje su snage veće nego što možeš zamisliti.
Omiljena knjiga, pjesma, film ?
Nemam definisanu kategoriju jednog omiljenog muzičkog djela, filma, a posebno ne knjige… s obzirom na to da mnogo vremena udjeljujem upravo čitanju i istraživanju. Što se tiče filma, to je svakako “Stalker” Andreja Tarkovskog… ostvarenje koje me je duboko fasciniralo svojom filozofskom dubinom i karakterističnim meditativnim pristupom. Tarkovski istražuje kompleksne teme kao što su: vjera, potraga za smislom i priroda ljudske sreće. Kroz minimalističku naraciju i bogate vizualne metafore, film postavlja pitanja o ljudskoj težnji za transcendencijom i istinom, izazivajući gledaoce da preispitaju sopstvene vrijednosti i ciljeve.
Obožavam Bahove pasije…
Bahova muzika ima jedinstvenu sposobnost da izrazi kompleksnost ljudskog iskustva, istražujući teme kao što su patnja, nada i iskupljenje. Kroz svoje bogate harmonije, složene muzičke strukture, polifoniju i kontrapunkt, ovaj genije uspijeva da prenese osjećaj mira i kontemplacije… moje svako ponovno slušanje pasija donosi novo otkriće i temeljnije razumijevanje Bahove sposobnosti da kombinuje teološku temu s muzičkom virtuoznošću. Takođe, u poslednje vrijeme se često vraćam čarobnoj Bramsovoj simfoniji br. 3, koju je kompozitor napisao inspirisan ljubavlju i dubokim poštovanjem prema Klari Šuman.
Što se tiče jedne od posebnih knjiga za mene, to je, svakako, “Vaskrsenje” od Tolstoja. Ogromna je moja fascinacija tematikom i moralnom dubinom kojom se pisac u ovom djelu bavi. Tolstoj istražuje teme iskupljenja, krivice i moralne tranformacije… postavlja pitanja o ljudskoj savjesti, društvenim nepravdama i mogućnosti duhovnog preporoda.
Šta opera predstavlja za Vas?
Opera i klasična muzika su poput dubokog okeana koji otkriva složenost ljudske duše i njenih najintimnijih emocija. Kroz ton, riječ i pokret- opera izražava širok spektar ljudskih doživljaja...
Generalno, moć klasične muzike nije samo prisutna u trenutku izvođenja, već i u svakoj misli koju trajno budi u nama. Povezuje nas s našim jastvom, otkrivajući složenost ljudske egzistencije i suštinske istine o životu. Kroz tu muziku, mi istražujemo svoje unutrašnje prostore, suočavamo se s vlastitim demonima i tražimo smisao u haosu svijeta. Na kraju, klasična muzika nas podsjeća da smo više od pukog fizičkog postojanja - mi smo duša koja se izražava kroz umjetnost i ljubav.
Da li ste oduvijek željeli da se bavite operskom umjetnošću ?
Ne mogu da kažem da ne… ali, bilo je tu mnogo sfera koje su me usput, u toku sazrijevanja, interesovale… između ostalog, otud i moj izlet okrunjen diplomom magistra ekonomskih nauka.
Nastupali ste u mnogim svjetskim metropolama i prestižnim ustanovama kulture. Gdje ste se i zbog čega najbolje osjećali ?
Sve zemlje i sale u kojima sam nastupala imaju posebno mjesto u mom srcu, ali ako bih morala da biram onda je to definitivno premijerno izvođenje projekta “Blago Crne Gore”, u sali Moskovske konzervatorije Čajkovski… radi se o vremenu kada sam od zvanične kritike dobila, između ostalog, i epitet izvrsnog promotera naše nacionalne kulturne baštine, na što sam izuzetno ponosna.
Osim čestih nastupa u pretežno evropskim metropolama, bavite se još i pedagoškim radom, profesor ste na Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore. Predajete grupu predmeta koji su posvećeni tehnici glasa, ali i, kao dr muzikologije, vodite predmete koji se tiču istorije muzike i primijenjene muzike… otkud taj spoj?
Imam tu sreću i privilegiju da sam uspjela da spojim moje dvije, sad već izbrušene, najveće ljubavi, na profesionalnom planu: dakle, izvođačku aktivnost sa pedagoškim- stručnim i umjetničkim radom. Zahvalna sam vaseljeni na mogućnosti da radim sa predivnim, mladim ljudima, željnim neke druge realnosti, u odnosu na upitne prakse, ukuse i nepisana pravila koja su, u današnje vrijeme, dominantno mjerilo u svakodnevnom životu društva u cjelini.
Šta smatrate najvećim uspjehom u karijeri?
Pomislila sam da navedem par nagrada sa renomiranih takmičenja ili festivala ili nastupe u reprezentativnim dvoranama, o kojima sam još kao dijete maštala… ali, ne. Ipak, smatram da je to balans i ovladavanje sinergijom bavljenja naučno-istraživačkim radom, s jedne strane i umjetničko-izvođačkom praksom, s druge.
Koji je Vaš životni moto?
Ima ih više, ali ovog puta neka to bude: “Tempus fugit, ars manet, sapientia et voluptas fundamenta vitae beatae sunt” (Vrijeme prolazi, umjetnost ostaje… mudrost i uživanje su temelji srećnog života).
Коментари0
Остави коментар