Ranka Perović

FOTOAPARATOM STVARA MODNU MAGIJU

Lična karta: Đorđe Bukvić, modni fotograf

Jedan od najtalentovanijih i najtraženijih modnih fotografa iz regiona Đorđe Bukvić ima samo 27. godina, a svojim fotoaparatom već 12 godina stvara modnu magiju. Radio je za “Vogue”, “Wall Street International”, “Cosmopolitan”, a američki magazin “Gladys” ga je uvrstio u top 5 internacionalnih mladih fotografa. Ubrzo je postao direktor fotografije tog prestižnog časopisa, a upravo njegova naslovna strana krasi posljednje izdanje.

Zahvaljujući svom poslu proputovao je i obišao mjesta o kojima je ranije sanjao, upoznao uspješne ljude iz različitih krajeva svijeta. Gradeći karijeru, upoznao je i prihvatio sebe, puno naučio o drugima i shvatio da u svijetu mode i umjetnosti odijevanja modna fotografija igra značajnu ulogu. Šta smatra najvećim uspjehom u karijeri, šta najčešće donosi sa putovanja, a šta nikada ne oprašta drugima, Đorđe Bukvić otkriva u Ličnoj karti.

Putovanja su sastavni dio naših života. Da li je neko mjesto probudilo nešto novo u Vama i gdje ste se najbolje osjećali?

Živim poprilično nomadski, a i radoznale sam prirode. Svako putovanje ostavilo je poseban pečat. Kod vas u Crnoj Gori osjećam pripadanje i gajim veliku zahvalnost zbog toga. Prelijep osjećaj nosim iz jednog resort-a u pustinji Dubaija, po imenu Bab al Shams, gdje sam inače i snimao jednu divnu kampanju. Do tada sam mislio da me pustinja ne može oduševiti i da nijesam pretjerani ljubitelj Istoka. Sa druge strane, kao posebnu svojevrsnu avanturu izdvojio bih svoj put kroz Maroko.

Šta najčešće donosite sa putovanja?

Puno priča, simpatija i stvari za enterijer. Čase, tanjire, vaze ...

Predstava o sreći se razlikuje od osobe do osobe. Kako je zamišljate? Šta je za Vas sreća?

Vjerujem da je sreća zajedništvo. I ovo pišem dok se pomalo osjećam i usamljeno, pa možda čeznja i želja daju ovakav odgovor. Sreća leži u miru, slozi i harmoniji. Nikada je ne bih vezao za nešto ekstravagantno i bučno. Uvijek bih prije pomislio na smiraj, oko sebe i u sebi. Spokoj i porodica.

Šta može odmah da Vas oraspoloži i nasmije? A iznervira i naljuti?

Posjeta mom Kragujevcu i šetnje sa mojim bratom Nikolom. Postala je već praksa i ritual da kada smo oboje u našoj porodičnoj kući, uveče pred spavanje prošetamo tu jednu rutu koja se nametnula spontano. Tada kao da se bolje upoznajemo, razmjenjujemo ideje i savjete. A iznervira me uglavnom kada usmeno ne uspijem da prenesem svoju viziju i takodje, sporost. Spori pješaci, vozači, neodgovaranje na poziv...Nestrpljiv sam.

Šta najviše volite kod sebe a šta ne?

Volim radost koju nosim sa sobom, volim to sto ljude zovem Anđele i što vjerujem da se ljudi pored mene osjećaju dobro. A šta ne...pa upravo tu nestrpljivost i to što u uzbudjenju i velikoj sreći jako lako i otvoreno govorim o svojim planovima, idejama, simpatijama. Volio bih da sam tu malo više taktičan i mističan.

Postoji li greška koja Vas je radikalno promijenila?

Ne postoji ili prosto ne mogu da se sjetim neke takve greške. Uglavnom su me mijenjale i oblikovale neke teške i tužne situacije u kojima sam se našao kao mlad čovjek koji tada nije znao kako i kuda...sada mislim da znam.

Kakvi ste kada Vam je dosta svega?

Tada se povlačim i osamim.

Kako bi opisali sebe u par riječi?

Ambiciozan, pomalo teatralan, empatičan, zaljubljen u život.

Šta nikada ne opraštate drugima?

Sve opraštam. Ne volim te terete koji idu za čovjekom. Ako ne opraštamo i ne vjerujemo ljudima, onda živimo u strahu. A u strahu se ne živi.

Gdje ste tokom djetinjstva najviše voljeli da provodite vrijeme?

U našoj vikendici nedaleko od Priboja, kao i na njivama mog djeda Miloša iza naše porodične kuće u Kragujevcu. Baba Ljubinka i djeda su jako oblikovali moje djetinjstvo i usadili mi nevjerovatnu empatiju, radost i razumijevanje za ljude oko sebe. Sve najljepše uspomene vezujem sa njih, za moju rodbinu, prirodu i ljubav u kojoj smo rasli i brat i ja.

Šta ste iz perioda djetinjstva zadržali do danas?

Radost, nesigurnost u sebe, iako odajem drugačiji utisak i uspomene koje su tu kao kakav aksesoar koji uvijek nosim sa sobom.

Što biste iz današnje perspektive rekli Đorđu dječaku?

Đorđu dječaku bih rekao da ne brine. Imam utisak da sam puno brinuo i plašio se. I sada mi bude tužno kada se osvrnem na te neke emocije koje sam kao dosta mali morao da prevalim preko sebe, da ih procesuiram i osjetim. Negdje shvatam da su i one bile na neki način zdrave i progresivne.

Omiljena pjesma, knjiga, film?

Što se knjiga tiče, volim Moma Kapora i Mirjanu Bobić Mojsilović, njen poetični stil pisanja. Sjećam se i danas da je knjiga po imenu "Koliba" ostavila na mene nevjerovatan trag, a čitao sam je prije dosta godina. Godinama već kao omiljene filmove navodim "Memoare jedne gejše", "Moulin Rouge" i od skoro, novi film po imenu "All of Us Strangers" koji me je dva puta rasuo na komade. Sto se pjesama tiče, volim muziku i svakog dana me prati. Sada ću da pomenem "Living on a prayer" i "Počnimo ljubav ispočetka".

Šta svijet fotografije predstavlja za Vas?

Svet fotografije za mene predstavlja pričanje priče, snimanje filma, fantaziranje i iskustvo. Ja živim kroz fotografiju i kreiranje istih.

Da li ste oduvijek željeli da se bavite fotografijom?

Ne, tek kasnije od moje 15-te... Završio sam muzičku školu, studirao kasnije medicinu...tada je fotografija, doduše, i postojala paralelno. Oprobao se u glumi...i u svemu sam bio strastven. Sada sve te ljubavi podjednako u nekom procentu njegujem i održavam u svom životu.

Koji Vam je najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri?

Definitivno to što danas imam predivnu bazu klijenata širom svijeta i sama ta sloboda da mogu da biram sa kim sarađujem, a da mi se klijenti prepuštaju i vjeruju mi.

Da li imate želju da se oprobate i u nekoj drugoj profesiji?

Da! Jako bih želio da se bavim enterijerom i kreiranjem komada kućne dekoracije i namještaja.

Vaš životni moto je?

Polako. Brz čovjek i sreću preskoči. Ne brini i ne plaši se. Biće sve okej. To su riječi koje sebi ponavljam, a ovo prvo sam upamtio od mog profesora srpskog jezika i književnosti, zvali smo ga Felini.