- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Novosti dana
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- Muzički program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Lična karta
18. 05. 2024.
07:29 >> 07:30
Čitaj mi:
VIŠESTRUKO NAGRAĐIVANA GLUMICA CNP-a
Lična karta: Žaklina Oštir, glumica
Žaklina Oštir je članica ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta više od tri decenije. Za to vrijeme je osvojila brojna priznanja i ostvarila veliki broj uloga u matičnoj kući. Otkrivala je glumački potencijal u filmovima i televizijskim serijama, istraživala nepoznate djelove sebe i iz svih uloga izlazila promijenjena novim iskustvima i saznanjima. 2015.godine je za maestralo odigranu ulogu Marije u filmu “Agnus dei”, po scenariju i u režiji Agima Sopija, dobila nagradu za najbolju glumicu na dva američka filmska festivala, kao i na internationalnom festivalu u Nju Delhiju, na kojem je primila i priznanje za doprinos razvoju filma. Putovanje u Indiju, osim nagrada, donijelo joj je mnoga nezaboravna iskustva. Šta najčešće donosi sa putovanja, zašto je važno raditi na sebi, šta smatra najvećim uspjehom u karijeri, Žaklina Oštir otkriva u Ličnoj karti.
Putovanja su sastavni dio naših života. Da li je neko mjesto probudilo nešto novo u Vama i gdje ste se najbolje osjećali?
Putovanja...Nema boljeg, jednostavnijeg, bržeg, lakšeg načina za učenje, sabiranje iskustava i obogaćivanje kvaliteta naših života od putovanja. Naravno, ukoliko ste otvoreni za prihvatanje novih iskustava, učenje novih kultura, različitosti. Na žalost za neke ljude, prosto objašnjeno, to je transport od tačke A do tačke B, fotografija na društvenim mrežama, jedan od statusnih simbola, potreba da se utrkuju sa okolinom, nesvjesni toga koliko nas putovanja mogu obogatiti i učiniti boljim osobama. Putovanje koje me je zasigurno promijenilo, nadam se nabolje, je put u Indiju. Nakon neminovnog kulturološkog šoka, za koji kažu da sam ga jako dobro podnijela, upoznala sam taj nevjerovatan svijet nezamislivih razlika, bogatsvo kultura, navika, predjela...ne libeći se da upoznam najsiromašnije i neke od jako bogatih ljudi, u materijalnom smislu.
Vozila sam se vozovima koji kasne po 24 sata, autobusima u kojima stane bar 50% više putnika nego što je predvidjeno, motornim rikšama, limuzinom, hodala blatnjavim, neasfaltiranim, neosvijetljenim ulicama, dijelila hranu sa najbogatijim stanovnicima Bolivuda i sa majmunima koji su mi skakutali oko prozora u jednom hotelu u Agri. Mislim da sam svaku sakupljenu sliku u glavi sačuvala, svaki utisak obradila mnogo puta i koliko god neprivlačno djelovale pojedine karakteristike te ogromne i mnogoljudne zemlje, to iskustvo nikad ne bih zamijenila ni sa čim navodno glamuroznijim. Ako ništa drugo, treba otići i učiti se od njih strpljenju i posvećenosti.
Ipak, najljepše, najslobodnije i najsretnije sam se osjećala na drugom putovanju, nekom drugom prilikom, a ne tako daleko od Indije. Šri Lanka je mjesto na kom bih mogla živjeti. To je potpuno druga priča. Iako su obje zemlje bile britanske kolonije, na nekadašnjem Cejlonu je to vidljivije, a ujedno je i bolje sačuvan identitet. To je egzotična zemlja na ekvatoru sa ne tako izraženim klasnim razlikama kao u Indiji, ali vrlo specificna, u kojoj ljudi drže do svoje tradicije i identiteta.
- Šta najčešće donosite sa putovanja?
Ushićenost, nekad stečenu naviku, osmjeh, zadovoljstvo, lijepe utiske, po neko novo saznanje, čak par prijateljstava, nekoliko specifičnih začina, ili čaj i šolju. Šolje su jedini suvenir koji donosim i mislim da već imam zanimljivu kolekciju. Nadam se da ću je proširiti.
- Predstava o sreći se razlikuje od osobe do osobe. Kako je zamišljate? Šta je za Vas sreća?
Sreća je obično pogresno tumačen pojam. U većoj smo zabludi kada sreću trazimo u drugim ljudima, neuporedivo većoj kada smatramo da je u materijalnim stvarima, budući da ona obično bude na najnepristupačnijem mjestu, u nama samima. Kao što je stres samo lični doživljaj neke situacije, okolnosti, tako je i sreća lični doživljaj a ne neki neuhvatljivi pojam za kojim treba tragati.
Vrlo je jednostavno, raditi na sebi, promijeniti sistem vrijednosti, posložiti prioritete, odbaciti sve viškove koji ne podstiču rad hormona sreće, učiti i opet raditi na sebi, suočavati se sa sobom i okolinom...To je proces koji se ne završava, ali istrajnost donosi rezultate. Ne zamišljam sreću, ja uporno radim i pokušavam poboljšati sebe i svoj mikro svijet, ja pokušavam da je živim. Za sve to je potrebna i doza hrabrosti, ali...U tome je sreća!
- Šta može odmah da Vas oraspoloži i nasmije? A iznervira i naljuti?
Oraspoloži i nasmije? Duhovitost, a samo inteligentni ljudi mogu biti duhoviti, dobra namjera, uljudan gest, lijep dan, olistalo drvo... Mnogo detalja pored kojih svakodnevno prolazimo, ali smo izgubili naviku ili moć da ih opažamo, a trebalo bi. Iznervira i naljuti? Glupost u kombinaciji sa zlom. Često idu zajedno a nikako da naučim da ih ignorišem. Bar sam naučila da napravim distancu.
- Šta najviše volite kod sebe a šta ne?
Volim kod sebe to što sam spremna da popravim nešto za šta smatram da je potrebno popraviti, dakle radim na onome što ne volim. Ponekad sam se srela sa kritikom da ne treba govoriti o svojim manama i slabostima već isključivo o vrlinama, pa makar bile izmišljene. Nijesam saglasna s tim jer je suočavanje sa svojim manama, a imamo ih svi, još jedan od dokaza snage i hrabrosti. Samo kukavice i nesigurni ljudi ih kriju, a samim tim i ne rade na poboljšanju, što bi im donijelo opšte poboljšanje kvaliteta svakodnevnog življenja. No, većina nas nije objektivna prema sebi...
- Postoji li greška koja Vas je radikalno promijenila?
Naravno da postoji i to me sada čini stamenijom osobom, bez obzira na to što su me, ta greška ili skup greškica, baš skupo koštali. Na duže staze se pokazalo kao odlična lekcija sa produktivnim ishodom. Upravo to me dodatno ojačalo, ohrabrilo, oslobodilo, a svaki korak ka dodatnom oslobađanju je dragocjen, štaviše neophodan...
- Kakvi ste kad Vam je dosta svega?
Srećom ne pripadam grupi malodušnih osoba kojima je dosta svega i nadam se da nikada neću ni doći u to stanje. Ipak postoje i kod mene faze kada se osjećam iscrpljeno i kada mi je potrebno vrijeme za sebe kako bih se revitalizovala i pripremila za nove svakodnevne izazove. Kad god nisam poslušala svoj organizam, nisam postupila ispravno. Zato se u fazama manjka energije malo udaljim od ljudi, koliko je moguće...To može trajati par sati ili par dana, ali svakako je vrijeme koje posvetim sebi. Ljudi obično griješe kada samoću identifikuju sa usamljenošću, jer samoća je stanje duha iz koga se može izroditi mnogo toga pozitivnog, a usamljenost stanje koje nečinjenjem može samo da se produbi...
- Kako bi opisali sebe u par riječi?
Nekome sam zgodna, drugima nezgodna a sebi taman.
- Šta nikada ne opraštate drugima?
Laž, izdaju, manipulativnost, lošu namjeru, licemjerstvo...
- Gdje ste tokom djetinjstva najviše voljeli da provodite vrijeme?
Kod bake i dede jer sam bila neprikosnovena vladarka njihovog svijeta u kom sam dobila najbolje lekcije koje su mi kasnije vjerno služile u životu. Iako neke od tih lekcija nije bilo nimalo lako naučiti, ipak su me oblikovale i dale osnovnu pripremu za život.
Zahvalna sam im za djetinjstvo u kom su podržavali moje kreativne nestašluke, ukazujuci mi istovremeno na suštinske ljudske vrijednosti...
- Šta ste iz perioda djetinjstva zadržali do danas?
Zadržala sam sve ono što sam naučila na teži, ali i na lakši način. Kasnije sam radila na tome da sve nadogradim i proširim. Ne smijemo zaboraviti da je u nekoliko prvih godina života dijete najsposobnije za učenje, da se ličnost formira u prvim godinama, da su kasnije sve samo stečena iskustva i zadovoljavanje društvenih normi, ili njihovo kršenje...
- Što biste iz današnje perspektive rekli Žaklini djevojčici?
Ne moraš sve sama...
- Omiljena pjesma, knjiga, film?
Ovo je najteže pitanje jer imam čitavu plej listu omiljenih pjesama, biblioteku omiljenih knjiga i čitavu videoteku filmova. Ipak ću odabrati neke od ranih, koje neminovno na nas ostave jak utisak i na izvjestan način utiču na formiranje ukusa, pa i ličnosti, ako hoćete. Pjesma ”Džipsi” - Hose Felisijano, knjiga “Večernji akt” - Pavao Pavličić i film ”Visoke potpetice”- Pedro Almodovar.
- Šta Vam svijet glume iliti igre znači?
Usavršavanje i upotreba naučenih vještina, neprestani rad na sebi, kopanje po sebi, suočavanje sa mogućnostima, izlazak iz zone komfora, pomjeranje granica izdrzljivosti...Baviti se glumom nije jednostavan, niti lak posao, ukoliko ga radite sa dozom odgovornosti (a neophodno je) i radite ga iz pravih i iskrenih pobuda. Onog trenutka kada pomislite da ste sve naučili, da ste neko, da ste mnogo postigli...ako vam ego počne nadvladavati ljubav prema poslu, tog trenutka počinjete da stagnirate a samim tim i da nazadujete. Vještom manipulacijom i dobrim (to ja zovem) automarketingom možete prevariti jednog čovjeka, ali ne i sve ljude...
- Da li ste oduvijek željeli da se bavite dramskom umjetnošću?
Kad se sjetim svojih maštovitih igara koje sam smišljala za sebe i svoje male rođake, mislim da sam instinktivno težila ka tome samo nisam znala da artikulisem tu svoju želju. Na kraju me ovaj posao primorao da mu se povinujem, mada sam se kratko vrijeme na početku studija opirala, dok nisam naučila da govorim njegov jezik i eto me skoro dvije trećine dosadašnjeg života baš tu...
- Koji Vam je najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri?
Svaku karijeru prate plodne i manje plodne godine, mali uspijesi i veliki neuspjesi ( jer nam uspjehe obično minimiziraju, a samo npr. lapsus pretvore u veliki neuspjeh). Dakle bez obzira na te godine i te uspjehe i one druge, bez obzira na počasti koje sam doživjela, na negiranje istih, na dobijene i na otete nagrade, na sve proživljeno na sceni, pred kamerama i na svakom drugom mjestu, uspjela sam da zadržim sebe, da sačuvam neka vrijedna prijateljstva, da gledam na sebe kao na nekog ko još ima da uči i napreduje, osvaja, radi, da dobija i da mu se oduzima. Uspjela sam da ne poletim visoko, a u isto vrijeme da se ne mirim sa osrednjošću i zadovoljavam mrvicama. Uspjela sam da ne gradim autoritet ohološću, zlobom, nepočinstvima. Uspjela sam da zadržim dio one djevojčice koja živi sreću na svoj način. Uspjela sam uvijek da otresem sa sebe, ako me nešto u prolazu uprljalo i nisam trgovala jer se nekim svetinjama u zivotu ne trguje, jer nemaju cijenu...to smatram uspješnom karijerom, to jeste ličnim uspjehom...
- Da li imate želju da se oprobate i u nekoj drugoj profesiji?
Nikad nisam poželjela da promijenim profesiju( okolnosti da), ali sam radila i dalje radim i gradim uporedna interesovanja i ne mislim da je glavni posao trpio, niti da su (ne mogu ih nazvati sporednim, jer ih nisam obavljala manje posvećeno) ovi drugi rađeni sa manje entuzijazma, uvjerenja, stava...Međutim nikada nisam poželjela da radim a da svojom nestručnošću, neznanjem, traljavošću...unizim neku profesiju. Pokušavala sam da izmjerim svoje mogućnosti, savladam vještine, dopunim znanje i budem objektivna prema sebi, mada je to posljednjih godina sve manje popularno. Nikad mi nije palo na pamet da budem direktorka nuklearne elektrane, vozač formule...Međutim, u posljednje vrijeme je sve više ambicioznih ljudi bez pokrića. Mali broj ljudi (na žalost) je svjestan koliko osobe sa neadekvatnim obrazovanjem unižavaju važne, neophodne profesije, a samim tim se urušava stabilnost sistema...”Kriva sam” bavila sam se i bavim još nekim profesijama, ali se trudim da im budem na čast...
- Vaš životni moto je?
Nemam životni moto koji bi uticao na mase, dijelio se po društvenim mrežama, podigao revoluciju ili se prenosio generacijama. Smatram da je važno baviti se sobom, da treba živjeti u skladu sa sobom, jer jedino tako možemo biti na korist, prije svega sebi, a zatim i ljudima oko sebe. Zaboravili smo da živimo dostojanstveno. Počeli smo da životarimo uz životne citate koje ne primjenjujemo, i sve manje smo slobodni.
Коментари0
Остави коментар